Stevan
Sremac rođen je u Senti, u Bačkoj, 11. novembra 1855. godine,
gdje je proveo rano djetinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja,
ujak Jovan Đorđević dovodi ga u
Beograd na dalje školovanje. Stevam Sremac se opredjeljuje za studije
istorije na velikoj školi u Beogradu i za pripadnost
Liberalnoj stranci. Svoj radni vijek proveo je kao profesor u gimnatijama u
Nišu, Pirotu i Beogradu. Umro je 20. avgusta 1906. godine u
Sokobanji.
Počeo je da piše raltivno kasno. U
trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne
hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti,
koje će se pojaviti kao knjiga
1903. godine pod
naslovom "Iz knjiga starostavnih". To je bilo piščevo oduživanje duga
profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj
Srbiji. Relističku prozu počinje da piše tek poslije dolaska u Beograd.
Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke
inkubacije. Prvu realističku pripovijetku objavio je 1893. godine pod naslovom
"Božićna pečenica", a potom slijede "Ivkova
slava" (1895), "Vukadin" (1903), "Limunacija na selu" (1896), "Pop Ćira i pop
Spira" (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u
našoj knjižavnosti i "Zona Zamfirova" (1906) najbolje komponovano Sremčevo
djelo.