| Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu,
u svećeničkoj obitelji. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje bježi
tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Poslije završene
osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas
Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunjska) učiti slikati. Uoči
revolucionarne 1848. godine bio je student umjetničke akademije u Pešti,
ali je zbog revolucionarnih događaja morao ju napustiti. Vrativši se u
rodni kraj produžio je učenje slikarstva u Bečkereku kod Konstantina
Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći vlastiti umjetnički izraz i
produbljujući svoja znanja, pa i njemačkog jezika. U revoluciji 1849. godine, iako šesnaestogodišnjak, sudjeluje kao dobrovoljac. Kada se revolucija završila porazom, napisao je: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!” Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često mijenja mjesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč nastaviti studirati slikarstvo. U Beču se kreće u umjetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Njegovi poetski prvijenci ugledali su svjetlost dana u Serbskom letopisu 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umjetnosti u München. Krajem 1855. godine nastanio se u Kikindi i živio od slikarstva. Piše i pjesme i tiska ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, potaknut povratkom prijatelja sa kojima se družio u Beču. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856. Od 1857. prelazi u Srbiju, gdje ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj (u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, u kome se i oženio) i kao gimnazijski učitelj crtanja (u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini). Stalno je živio u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu obitelj. Pritisnut obiteljskim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utjehu u umjetničkom stvaranju, pjesničkom i slikarskom. Bio je nježan, iskren prijatelj, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv. Njegova bolna i plahovita lirika vjeran je izraz njegove intimne osobnosti, tragične i boemske. Obolio od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871.) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj tiskari 1872. godine. Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne tiskare u Beogradu 16. studenog 1878. godine (po julijanskom kalendaru). Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. |
|
|
|
|
|
|