Poznato nam je da je
umjetnost dinamična pojava i da je uvijek u interakciji, a samim tim i
korelaciji, sa društvenim promijenama. Različita tehnološka otkrića su
obilježila ovaj period svijetske istorije, a posljedice na razvoj čovjeka kao
ličnosti i njegovu psihu su mnogostruke. Čovjek više ne zavisi od drugih ljudi,
on sada može biološki da opstane kao samostalna jedinka. Upravo ovdje možemo da
identifikujemo problem. Čovjek se kao društveno biće i žrtva robno-novčane
privrede povodi zakonima kapitalizma, koji uništavaju njegovu najvrijedniju
osobinu- osjećaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest. Upravo ovo
dovodi do metastaze čovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju
posjeduje, čovjek nikada nije bio više usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu
trebamo shvatiti kao krik čovjeka protiv vremena u kojem živi, ali i protiv
nečega što podsjeća na čovjeka, ali toliko odstupa od njegovog ideala, tako da
nikako ne može da bude čovjek. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog čega su svi
veliki pisci prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih
književnih djela.
Klasična forma se potpuno razgrađuje, jer kao da nije bitno kako nešto
izgleda već sama njegova suština. Pisci kao da hoće da nam kažu da su se ljudi
dugo bavili perifernim stvarima, a da su suštinu zanemarivali, i sami
naslućujući šta se krije iza pojavnog, realnog svijeta. Romani se nameću kao
dominirajući oblik proznog izraza, ali oni su kratki, jer je njihova fabula
redukovana; opšte uzevši, karakteriše ih potpuna defabulizacija. Ovi romani
obično iznose filozofske, a posebno egzistencijalne, ideje pa nas ne treba
čuditi njihov esejistički karakter, ali i pored eseja nalazimo i drugih
neknjiževnih sadržaja, kao što su naučni, dokumentarni, faktografski,
paradokumentarni i filozofski tekstovi, ali i mnogi drugi.
Glavne likove ovih romana nazivamo anti-junacima, zbog nedostatka moralnog
kompasa. Dakle, oni ne predstavljaju oličenja vrlina, mogu čak da budu i duboko
nemoralni. Međutim, kod nas se javlja osjećaj empatije prema ovim likovima. Zbog
čega? Upravo zbog toga što oni nisu krivi što su takvi, takvima ih je svijet
učinio. Sve je okrenuto naopačke, primarne ljudske vrijednosti umiru, jer su
stare, nemoćne, slijepe i grbave, a prežvakali smo ih toliko puta i kroz usta
prenijeli da su izgubile svoj prvobitni smisao i postale gnusne.
Moderni roman je upozorenje savremenom čovjeku da će, ako nastavi kursom
kojim ide, doživjeti propast, ali i putokaz kako se takvo stanje može
prevladati. Prava ilustracija ove konstatacije je i Stepski Vuk.
|
|
|
|
|
|