Knjigom kratkih prica Basta sljezove boje Branko Copic se vraca svetu svog detinjstva,prvom i najjacem izvoru tema,dogadjaja i likova.Ove su price u pravom smislu riznice duhovnog bogatstva,narodnog zivota,jezika,lepote pripovedanja,vedrine i ljepote zivljenja,duhovitosti i smeha,tuge i gorcine-sav zivot zavicajne Krajine i rodnih Hasana.Price su svrstane u dva ciklusa.
U prvom ciklusu pod nazivom Jutra plavog sljeza(13 prica) pripoveda se o vremenu posle raspada Austrougarske monarhije u toku prvog svetskog rata.Drugi ciklus (21 prica) pod naslovom Dani crvenog sljeza obuhvata ljude i dogadjaje u Drugom svetskom ratu i posleratnom periodu.Okvirne price cele knjige su Basta sljezove boje i Zatocenik,price iz dva vremena,koje predocavaju dve atmosfere u dva sasvim razlicita raspolozenja.
Prica Basta sljezove boje jednostavna je u sadrzini,u karakterima junaka u nacinu pripovedanja i jeziku.Nema u njoj zamrsene radnje.To je zbir nekokliko anegdota oko jednog motiva-boje sljeza.Problem koji tvori pricu jeste boja sljeza a zamesatelj problema je niko drugi nego djed Rade.
Djed Rade nije siguran u odredjivanje boja jer je znao svega cetiri osnovne boje.Ova njegova muka sa bojama i tvrdoglavost u dbrani svog vidjenjaizaziva nekokliko dogadjaja koji ce djedovu raspravu o bojama ukinuti za sva vremena.Unuk se na casu pokazao kao pravi djedov unuk:tvrdio je uciteljici da je vuk zalen jer tako "kaze djed Rade". Uciteljica ga je prekorila i povukla za uho.Djeda je to uvredilo,dosao je u skolu,izgrdio uciteljicu.Zato je odlezao sedam dana u sreskoj buvari i iz nje izasao blijed i mucaljiv.Ne samo sto je izgrdio unuka nego je postao potpuno hladan za sve boje.
Za naratora su to bili neveseli dani kad ih sagleda posle pola veka,kad vise nema djeda a slez i dalje,svake godine cvijeta iza bastenske ograde.Taj zivot nije sav u prosjajima jer u njemu ima i tamnih strana.Lirizam zraci iz kazibanja o djedu.Ova prica je setno secanje jednog decaka ekadasnje dane detinjstva i bagatstva i ljepote tog vremena.To je istovremeno i secanje na zavicaj u kome su ostali ljudi,dogadjaji,situacije,dozivljaji,secanja.
Svaka prica ove knjige je jedna licnost iz prostrane baste zavicaja.Dok u vremenu price prosijava vedrina,humor,toplina ,u vreme secanja javlja se seta i tuga.
Ali ipak,tamne mrlje teskog zivota,sagledane post je taj zivot postao daleka proslost,nisu mogle da pokolebaju ljubav prema zavicaju koju covek nosi u sebi bilo kuda otisao i bilo kakvim zivotom ziveo.Zato je i djed Rade sa pravom zivot sagledao kroz boje jer mu je zivotno iskustvo kao i njegom unuku kasnije obezbedjivalo specificnu perspektivu sagledanja boja zivota i stvarnosti.
Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri. Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
|
|
|
|
|
|