U ovoj pripoveci Branko Copic pripoveda o najranijem detinjstvu.Njegov junak i kazivac price opisuje jedan dogadjaj iz vremena kada je imao pet godina.
Junak je radoznali decak Baja kome je zanimljivo sve sto ga okruzuje.On zeli da vidi,sazna,shvati,dozivi.Penje se po drvecu,zaviruje na tavan,svrlja oko potoka,odlazi u mlin,stigao bi tako i u Ameriku kada bi znao put i kad ne bi bilo straha od pasa.Po ceo dan bi provodio u prirodi,obisao bi sve potoke,polja i breg.Tek navece bi se smirio kod kuce,ali tada dolazi novo iskusenje-pojavljuje se mesec "bljestav, nadomak ruke,tajanstven i nijem",koji ga svojom bljestavom svjetloscu mami i poziva.
Decakova radoznalost i strast za kretanjem i saznavanjem smeta starijima koji pocinju da postavljaju zabrane i odredjuju sta se moze a sta ne,sta je dobro a sta nije,sta se sme kazati a sta ne.Tek kad u kucu dodje samardzija Petrak,prijatelj porodice, za decaka nastaju dani slobode,"Petrakovi dani"-porodica je zauzeta oko gosta pa zaboravlja na decaka.
Kada samardzija Petrak dodje u goste,za decaka nastaju dani slobode i radosti.Ne samo zato sto popuste roditeljske stege,nego i zato sto je Petrak razlicit od svih drugih ljidi koje decak poznaje.On je pun razumevanja za decakove radoznalosti, i sam je "neumorna skitnica" i mastar.Zato su dani Petrakovog boravka u porodici "razvezani dani kada se mnogo stosta moze".
Ovde se pripoveda o "Petrakovim danima" iz vremena kada je decak Baja imao pet godina.
Baja j glavni junak pripovetke Pohod na mjesec,on je istovremeno i kazivac price.Na taj nacin,pripovedanjem u prvom licu,ostvarena je bliskost izmedju naratora i citaoca.Sve ono o cemu narator rpica citaoc prima kao stvaran dogadjaj."Petrakovi dani",kad je stari Petrak u njihovoj kuci,za decaka su praznicni.Tad decak moze da po celi dan luta,trazi,ispituje,upiznaje i saznaje.
Mesec,odnosno mesecina glavna je preeokupacija radoznalod decaka.Decakov san o pohodu na mesec ostvaruje se u drustvu sa Petrakom.Njih dvojica zajedno krecu za mesecom.U potrazi sa mesecom dospeli su do najveceg brezuljka.Susret sa mesecom na brezuljku za decaka je bio cudesan nocni dozivljaj.Decak je jedva docekao da krene na pohod na mesec jer je to odgovaralo njegovoj nemirnoj i radoznaloj prirodi.Ali kad mu se ta zelja ostvarila decak je osetio raspetost izmedju topline prema porodicnom ognjistu i necega dalekog i nepoznatog-mesec.
Stric Nidzo je sporedni lik u ovov pripoveci-vrlo retko se javlja u zbivanjima i ne utice na ta zbivanja.Na jednom se mestu samo spominje "Ti se vec napio kao moj vesli Nidzo".Na drugom mestu se opisuje njegovo reagovanje kad je nagazio na grablje.
Poruka pripovetke nalazi se u odgovoru na pitanje:
(1)"Je li pametnije biti mesecar ili
(2)s mirom sjediti kod svoje kuce
(3)pa kad zagusti tjesiti se rakijom kao moj strikan"?
Odgovor bi mogao da glasi"(1)radoznalost,tragalastvo,mastanje-duhovna je hrana koja covekov zivot cini punim i osmisljenim;
(2)jednolican,monoton i prazan zivot gusi coveka i ubija mu dusu
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije zanesenih djecaka, koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ....
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali Petrakovi dani, dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost najtajanstvenijim putnikom, mjesecom. U noci mjesec bukne kao ogroman požar i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje mjesecar, ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: Baja, kuda ceš?.
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: žao mi je te vatrice u dolini.... Kada su se približili mjesec je odskocio iza drveta, što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, velika delija, smjeli lovac na mjesec ce zadrijemati medju djedovim koljenima, djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar. U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
Pohod na mjesec oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i tvrdog svakodnevnog života i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega vantazije i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec vatrica, kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...! Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.
SVETI RADE
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?
- Pa da promijeni covjek.
- A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio što rda nije tu, pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
|
|
|
|
|
|