Andricevo djelo mozemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.

 

Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, sto je dijelom i nastalo kao posljedak citanja tesktova krscanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena misljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milosevic u njima gleda vrhunac Andriceva stvaralastva, hrvatski polihistor, Andricev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drzi da se radi o nevaznim placljivim adolescentskim jadikovkama što odrazavaju piscevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti - ni na jezicnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.

 

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obiljezena je Andricevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezicnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u vecem broju djela stvorilo cudnu mješavinu u kojoj narator pise srpski ekavski, a likovi - cesto fratri ili krscanski i muslimanski puk iz srednje Bosne - govore nekim od hrvatskih/bosnjackih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezicne tocke motrista ta je faza razlicito ocjenjivana: vecinski srpski kriticari smatrali su da je Andricevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezicnoga modela Vuka Karadzica s naglaskom na obogacenome folklornom izrazu, pa je po njima Andric umjetnicki kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kriticari nisu podrobnije bavili Andricevim jezicnim izricajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piscevo ciscenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjstina,..). Takodjer, implicite su se slozili s ocjenom srpskih kriticara da Andric u toj fazi nije u sredisnjoj struji hrvatske jezicne kulture- ne samo zbog ekavice, nego jos vise poradi otklona od hrvatskoga jezicnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktickih struktura. Ukratko - jezik Andricev nasljeduje izricaj Stankovica i Novakovica, a ne, kao Krleza i Ladan, jezicnu tradiciju Senoe i Suleka. Glede umjetnickoga dosega, u vecini je pripovjedaka je Andric «nasao sebe», pa je ta zrela faza medju umjetnicki najproduktivnijima, s ovecim korpusom najcjenjenijih prica. Ostvarene na tradiciji srpske realisticke pripovijetke 19. i pocetka 20. stoljeca (Laza Lazarevic, Petar Kocic, Borisav Stankovic), te se Andriceve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izrazavaju piscevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasicene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snaznim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andricevi likovi najcesce tjerani paralelogramom sila bioloskih poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katolicke, istocno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Zidovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u razlicita vremena, iako su najcesce one iz 19. stoljeca i pocetka 20.

 

Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andriceva stvaralaatva obiljezena je opseznijim djelima. Romane «Na Drini cuprija» i «Travnicka hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospodjica» i nedovrseni «Omerpasa Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici cesto svrstavaju medju romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drze vrhuncem Andriceva pripovjedackoga umijeca. Osim atipicne «Gospodjice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu skrtice Rajke Radakovic i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduse, valja napomenuti da je i dio romana «Gospodjica» sredisten u Bosni) i tradicionalnom kronicarskom naracijom tkaju ozracje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i medjuovisnosti. Ocjena Andrica-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevackih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realistickim opazajima i elegicnom mudroscu protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andric velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drzi da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnicki nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo Andric je u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini cuprija» i «Travnicka hronika». U prvom je romanu junak Visegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoracke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje trose osobe, dogadjaje, ustanke, politicke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteze u preko pet stoljeca i obiluje slikama brutalnosti istocnjackoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirucim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smjesten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domace ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andriceve pripovjedacke umjetnosti su smiren, «epicarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji cesto potjecu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i precesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani drustvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surjecju prikazivac pasivne, receptivne svijesti nemocne da se odupre snazi okolisa. Iako je cesto navodjen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrica (sam je auktor bio knjizevno veoma obrazovan), iz piscevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom knjizevnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovica, Kocica, i, jos dalje u prošsost, Vuka Karadzica. Posljednje je Andricevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se moze oznaciti kao zreli dovrsetak dubleta mladenackih knjiga o jadu zivljenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, mozda najbolja Andriceva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» prakticki neprevodjena na strane jezike, a u srpskom citateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.