Ivo Andric rodio se u hrvatskoj porodici Antuna Andrica, sudskog podvornika i Katarine Pejic. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Visegrad kod oceve sestre Ane i njenog muza Ivana Matkovsika, granicnog policajca. Nakon zavrsene osnovne skole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovacku srednju skolu. Dobivsi stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog drustva „Napredak“, Andric 1912. godine započcnje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveucilista u Zagrebu. Kasnije studira u Becu i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u drustvu omladinaca iz buntovnicke udruzbe Mlade Bosne, a kao zagrebacki student upoznao je Matosa, i premda se nije svrstao u krug matosevaca,

Matosevu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Becu ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja usao je u diplomatsku sluzbu, u kojoj brzo napreduje do pomocnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomocenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povuceno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza knjizevnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za knjizevnost za cjelokupno zivotno djelo.

Dokumenti iz Andricevih studentskih dana svjedoce o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveucilista u Zagrebu, koju je Ivo Andric kao dvadesetogodisnjak, vlastorucno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoci da mu je materinji jezik - hrvatski. Identicno se izjasnio i prilikom upisa na Sveuciliste u Krakowu u Poljskoj gdje pise da je katolicki Hrvat iz Bosne.

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajednicke drzave Andric se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalne identifikaciju on ce odrzati do kraja zivota. Skoro sav njegov opus, knjizevna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na pocetku knjizevne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istocnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao) U osoboj prepisci koristio je cirilicno pismo. Ipak godinama su se oko Andrica mnozile nejasnoce i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta doslo zbog ideoloskih razloga ili zbog karijere posto on uskoro postaje drzavni sluzbenik (a potom i ambasador u Berlinu) kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverza nikada nije rjesena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u Hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet. Ipak na kraju Hrvati ga smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleze, Slobodana Novaka ili Marinkovica, a Srbi važnijima smatraju Milosa Crnjanskog, Kisa ili Pavica. Sami Bosnjaci ga smatraju slabijim od Mese Selimovica, tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac.