Esej o Ivi Andriću

Kada je Ivo Andrić 1961. dobio Nobelovu nagradu, nekadašnja Jugoslavija veličala je pisca koji je svojim životom i djelom, u koje su utkane hrvatska, bošnjačka i srpska komponenta, utjelovljavao ono što je htjela biti Brozova federacija: jedinstvo suprotnosti ili francjozefinski mozaik naroda, primjeren komunističkom vremenu i balkanskom geopolitičkom prostoru. O razmjerima Andrićeva opusa, četrdesetak godina poslije Nobela i 25 godina poslije smrti (rođen 9. listopada 1982. u Dolcu pokraj Travnika, umro 13. ožujka 1975. u Beogradu), suvišno je suditi. Problem je možda u tome da se ono što je nekoć bilo svedeno na jugoslavensku atribuciju s egzotičnom bošnjačkim štihom, račva sada u tri smjera, poput rijeke koja se zbog teško prohodnog tla dijeli u svoje pritoke. Andrić je rođen u katoličkoj obitelji, literarnim počecima vezan je za Zagreb (časopisi Savremenik, Vihor, almanah Hrvatska mlada lirika), svojim temama uronjen je u muslimansku tradiciju, a sam se deklarirao kao jugoslavenski i u krajnjoj liniji srpski pisac. To su činjenice koje je teško osporiti i koje su u ono doba funkcionirale, ne izazivajući javne polemike o njegovoj nacionalnoj pripadnosti.

Kao što ni jedan čovjek, pa ni blizanac, nije u potpunosti svodiv na drugoga, tako se ni pisac ne može ugurati u administrativno-političke ladice, niti udovoljiti svakojakim, najmanje literarnim apetitima. Smjestiti Andrića na Prokrustovu postelju jugoslavenske ili neke druge skučene ideologije, u osnovi je jalov posao. O tome ne svjedoči samo sudbina našeg jedinog književnog nobelovca. Kafka se rodio u Pragu, pisao je na njemačkom, a pripadao je židovskom krugu. Ali u svom Dnevniku Kafka se pita kako može imati nešto zajedničko sa Židovima, kad jedva ima nešto zajedničko sa samim sobom. Desnica se rodio u Zadru, njegova književnost dubokim je korijenima vezana za hrvatsko tlo i hrvatsku kulturu, ali je podrijetlom Srbin. I tako dalje. Ideologije i intimne kronike nikada nisu išle ruku pod ruku. Tako je sudbina htjela da je za Miloševićeve agresije, koja je kulminirala u Bosni, najprije srušen spomenik Ivi Andriću u Višegradu, što je događaj bez presedana. Ne zato što bismo se zgražali nad ikonoklastima ili jadikovali nad betoniranim bistama koje same po sebi ništa ne znače, nego zato što je devastacijom tog spomenika devastiran smisao Bosne, koji nitko nije ovjekovječio kao Andrić.

Ali da je Balkan zavičajno tlo destruktivaca i latentnih samoubojica, to nismo otkrili tek s najnovijim plesom vampira i šovinističkih šišmiša. Danas svi svojataju Andrića, iako ga rijetko tko čita, a još je manje onih koji njeguju duh pohranjen u njegovim romanima i pripovijetkama. Dvadeset i pet godina poslije smrti Andrić nam je dalek i egzotičan, kao što je bio egzotičan onim koji su mu svojedobno dali najveće svjetsko odličje za književnost. Jer bosanska polivalencija sustavno je rušena u ime etnički čiste kulture, koja vodi u slijepu ulicu ili ono što smo nekoć zvali ćorsokakom. Godine 1989. umro je Danilo Kiš, čija je bastardna biografija po mnogo čemu bliska Andrićevoj i koji se u krugu svojih favoriziranih pisaca u različitim prilikama pozivao na svog travničkog prethodnika. S Kišovim odlaskom umrla je i mogućnost da neki autor s balkanskog tla u bližoj budućnosti opet bude ovjenčan Nobelovim priznanjem. Ni Andrić ni Kiš nisu pripadali svijetu strogih etničkih podjela u kojem se višeslojnost i duhovna bezgraničnost tretiraju kao grijeh.

Zato nije čudno da se Kiš višekratno referirao na Andrića, a u njegovoj ostavštini pronađena je novela Dug koja na svoj način evocira posljednje časove našeg nobelovca. Kada se čovjek oslobađa svoj fizičkog tijela, želi se vjerojatno osloboditi i svojih dugova, pa je Kiš sa sebi svojstvenim postupkom inventarizacije (enciklopedije!) otkrivao osobe koje su imale važnu ulogu u Andrićevu životu. Dakako, posebno mjesto pripadalo je njegovom sarajevskom mentoru Tugomiru Alaupoviću i dubrovačkom konteu Ivi Vojnoviću. Pisac koji leži u bolnici i svodi svoje egzistencijalne račune, zaključuje da je upoznao malo tako mudrih osoba kao što su spomenuta dvojica. Ostali su bili ograničeni i sebični, kako to već biva s većinom. Svima koji su ga zadužili Andrić simbolički ostavlja po dvije krune, ali svojim austrijskim i poljskim profesorima, Milanu Rešetaru, Jozefu Jirečeku, Vilhelmu Jeruzalemu, Oskaru Evaldu i Jozefu Klemu, ostavio je po deset kruna. Jer oni su ga, kako u njegovo ime sugerira Kiš, naučili da je znanje sve, za razliku od neznanja koje rađa fanatizmom i duševnim mrakom.

Pisac u agoniji bunca o krunama, iako su u to doba u Jugoslaviji bili u optjecaju dinari. Ali to je manje važno od alimentiranja duga, koji uostalom priznaje i Kiš. I kao što Kiš, zbrajajući svoje učitelje, apostrofira Borgesa, Nabokova, Krležu i Andrića, ovaj potonji je godinama prijateljevao s dnevničkim zapisima Marka Aurelija (o čemu svjedoči Erih Koš). U Andrićevoj životnoj filozofiji i literarnim postupcima nema velikih mijena, pa je razumljivo da je knjigu Marka Aurelija nosio sa sobom kao vademekum. Stoicizam rimskoga cara i mudraca, razmišljanja o pokvarenosti i taštini - i prolaznosti kao jedinoj izvjesnosti - savršeno su korespondirala s piščevim svjetonazorom koji s jedne strane izvire iz franjevačke, a s druge iz islamske tradicije. Za razliku od Krleže koji se uvijek ljutio na povijest, kao da je ona učiteljica života, Andrić je sve oluje mjerio očima skeptika, svjestan da je pred nemjerljivim silama ionako nemoćan. Dok je Krleža opijen Schopenhauerom i Nietzscheom, Andrić se priklanja Marku Aureliju i povjesničaru Guicciardiniju.

S onu stranu povijesti koja se valja kao nemirno more, Andrić prihvaća tezu o harmoničnosti, koju je fiksirao u svojim romanima i slici višegradskog mosta. Uostalom, što su drugo pisci nego mostovi? Kao što mostovi spajaju dvije obale, tako veliki pripovjedači spajaju ljude u jedino hvale vrijedno duhovno bratstvo. Rimski carevi dobivali su nekoć, kao danas pape, titulu pontifeksa ili graditelja mostova. Na Balkanu, kakav god on bio, jedan takav pontifeks svako je Andrić.