Ivo Andrić je u svom pisanju smiren, sređen i uravnotežen. Njegov rad je postepeno izgrađivanje, u kome svaka riječ kao cigla u grdjevini mora biti na svom mjestu. Andrićev književni rad je naoko samo objektivni dokument ljudske duše, gdje je autor sasvim u pozadini, te ga čitalac osjeća tek po nekom jedva primjetnom smješku ili pogledu. On je miran posmatrač, koji nekom izuzetnom hladnokrvnošću izbacuje svaku nepotrebnu riječ i sve što bi moglo čitaoca da podsjeti da je tu on, pisac, Ivo Andrić. Njegova umjetnost daje ciničnu ravnodušnost života, u kojoj i velike patnje i velike strasti nastaju i tonu bez traga u stalnoj promjeni svega. Andrić je miran i srećan ali iz njegovog naoko objektivnog stanja, izbija strašna jeza i hladnoća.
U knjizi Srpske književne zadruge sabrano je nekoliko novela, na osnovu kojih je Isidora Sekulić pisala o istoku u Andrićevim pripovjetkama. Međutim, kada se uporede novele iz Bosne i one druge, čija je građa uzeta iz modernog života, onda se vidi da tu nije bitan ni istok ni zapad, nego naprosto čovjek sa svojom strašću i sa svojim bolom, koji je isti i na istoku i na zapadu. A u njegovim novelama izneseni su upravo ponori emocija i doživljavanja. Vrtoglava gluma života, gledana okom, u kome su potonule sve nade i želje i u kome postoji još samo jedan jedini interes: vidjeti što više pojava, prodrijeti u njih, i dati ih suverenim mirom čovjeka, koji je proživio previše toga da bi se mogao uzrujavati, i koji je previše otmen, da bi na njih gledao s odvratnošću. Umjetnost je, u neku ruku, izbacivanje onih utisaka, koji su se iskristalisali u čovjekovoj duši, staložili, i postaju skoro kao smetnaj u životu, u kojem najviše čara daje upravo traganje za novim i neproživljenim. Andrić kao da stvara samo u rijetkim trenutcima kada iz njega zaista izlazi umjetnost kao nešto zrelo i gotovo, za šta on, šta god sadržavalo, ima samo osmjeh, ljubaznost samilosti i simpatije.
Bludnici i sveci, heroji, lude, pijanice i bećari, sve to prolazi kroz Andrićevo pero kao u nekoj mirnoj povorci. Taj Andrićev način kojim umije da uhvati samo najbitnije ljudske strane nekog tipa izvlači iz njegovih pripovjedaka stvari koje sasvim gube obilježje vremena u kome su nastale, uzdižući se naprosto do opštečovječanskih dokumenata. I kad god će se govoriti o trajnim tekovinama naše novelistike, u prvim redovima spominjaće se Andrić tako bogat, pun i univerzalan.
|
|
|
|
|
|