STVARALASTVO
Meša Selimovic je zasigurno medju najvecim Bosanskohercegovackim, a mozda i najveci - poredjenja su prerana jer se u zadnjim decenijama pojavio niz veoma kvalitetnih proznih autora. Ono što nije sporno je status Selimovica kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrdjava". Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, najvise Dostojevskog, kao i na opstu struju knjizevnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim znacajkama i bujnom stvaralackom vizijom, Selimovic je stvorio vlastiti izraz koji se ne moze jednoznacno svrstati ni u koju školsku kategoriju. Po pripovjedackim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijesti, ili realisticka djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimovic je dobro razumio da za upecatljiv prikaz unutrasnjih borbi nisu adekvatne tehnike biljezenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne moze biti sudionikom moralne i metafizicke drame. Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan zivim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o zivotu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo paznju strane citalacke publike-dijelom i zbog upravo magneticnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zraci islamsko-orijentalni milje. Roman nije realisticki prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu cvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristicki i vjerno prikazati misticne zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- opsteljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeci veliki roman, "Tvrdjava", prikaz je Sarajeva uoci Hocimske bitke (koju je opjevao Gundulic u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i vecim brojem lirskih pasaza od "Derviša", čvrsto usredotocenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošcu, sumracnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznacno opisati i koja osciluje izmedju smirenosti u prihvacanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na istorijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na "Tvrdjavu"). Glavni Selimovicevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonicno spojio modernisticki diskurs, narativne tradicije "pripovjedacke Bosne" i orijentalno islamski senzibilitet.
|
|
|
|
|
|