Kakve je pesme pevao turskoj publici nije poznato, no morale su to svakako biti muslimanske pesme, o podvizima čuvenih bosanskih junaka. Izvesne pojedinosti u pesmama s hrišćanskom tematikom posredno upućuju na njegovo poznavanje muslimanske epike kao i života i shvatanja islamskog sveta. Na primer, u pesmi Smrt Marka Kraljevića postoji poseban odnos između junaka i njegovog konja. Šarac plače predosećajući da će mu gospodar umreti, a Marko ga, pre smrti, ubija i sahranjuje ("bolje Šarca, neg brata Andriju"). Obe pojedinosti, kao što je pokazao Vladan Nedić (1981, 27), potiču od Turaka, jer samo u našim muslimanskim pesmama konji plaču zbog rastanka s gospodarima i samo su islamski ratnici negovali običaj "zahvalnog sahranjivanja konja". I mnogi drugi detalji u Višnjićevim pesmama mogu se shvatiti samo ako se ima u vidu to njegovo poznavanje muslimanskog sveta izbliza, poznavanje koje je u pojedinim trenucima prelazilo u svojevrsnu pesničku identifikaciju s tim svetom. Višnjić nije samo dao likove turskih nasilnika, Fočić Mehmed-age, Kulin kapetana i dr., već je slikao i likove dobrih Turaka, kakvi su car Murat ili starac Fočo koji se očinski brinu o raji ("nego paz'te raju ko sinove" - taj neobični politički savet daje car Murat svojim vezirima, na Kosovu, na samrti).

Neki momenti govore da je naš pevač imao sluha i za duhovnu kulturu islamskog sveta. U pesmama Starca Raška tajne minulih i budućih vremena čitaju se iz "knjiga starostavnih". Kod Filipa Višnjića istu ulogu imaju muslimanske svete knjige, "knjige indžijele", kako ih pesnik naziva. Ponekad ta sklonost prema tuđem svetu dobija elegični prizvuk, kao npr. u distihu "drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće," u kojima je u viziju budućeg oslobođenja unesena nostalgična perspektiva poraženog neprijatelja.

Nazad