“Vreme smrti” je jos jedna, do sada mnogo puta pricana, a nikada u potpunosti ispricana, prica o srpskom narodu. Prica o narodu koji je mnogo puta prolivao krv da bi odbranio svoju otadzbinu, ognjiste, celjad i imovinu; o narodu koji nikad nije vodio osvajacke ratove, nego je uvijek branio sto je njegovo; o narodu kojeg je kroz dugu istoriju u rat uvlacio kad je ko htio, da brani svoje, a i tudje interese.
Otkad se naselio na ovu raskrsnicu svih puteva, zvanu Balkan, mnogi osvajaci su pokusali da pokore srpski narod . Neki su to i uspjeli, ali ni oni nisu mogli da pokore i zatru srpski duh. Nisu mogli, jer “ovaj narod hoce da postoji, po svome i na svome da postoji.”
Srpski narod je uvijek vjerovao u svoju snagu, hrabrost i junastvo, jer ipak je on “spasio Evropu turske tiranije”. Cak i kad je dozivljavao poraze znao je da ih pretvori u slavne pobjede. Sjetimo se samo u koliko je pjesama opjevan Kosovski boj, slavljen  kao najveca pobjeda.
Pocetkom XX vijeka srpski narod je jos jednom morao da brani svoja vijekovna ognjista. Ali ovoga puta nije ratovao sam . Ratovao je sa velikim silama: Francuskom, Engleskom i vjecitom uzdanicom srpskog naroda, Rusijom. Neki uceniji ljudi tadasnje Srbiji govorili su da je Srbija sama iako je sa saveznicima. Sa ove vremenske distance sigurno bismo se slozili sa njima, jer situacija je i danas vrlo slicna onoj sa pocetka XX vijeka . Evropi nije stalo do subine jednog malog balkanskog naroda,kojeg su smatrali “smrdljivom, prljavom, zlocinackom rasom”. Njoj je samo trebala njegova junacka vojska za ostvarenje davno postavljenih ciljeva. A seljacki srpski rod, neobrazovan i neprosvecen, vjerovao je u sjajne i mocne saveznike. Vjerovao je da nece napustiti Srbiju, svoju saveznicu, u najcrnjim danima njene istorije.
I tako je narod, s vjerom u saveznike, koju je dodatno podsticala srpska vlast, krenuo u rat, po ko zna koji put u istoriji. U najboljem gunju i “opancima sa sest kaiseva” pracen pjesmom.Cudan je taj obicaj naseg naroda da u velike tragedije i stradanja pjesmom ispraca svoje najblize. A ta pjesma ubrzo se pretvara u lelek.
A u ratu stradaju svi , posredno ili neposredno. U ovom ratu nije stradala samo vojska. Vlada je mobilisala i djecake od deset godina i djake. Ucinila ih svjedocima svih ratnih uzasa. Zrtvovala ih za ideju. “Bijese li na svijetu jos kojeg naroda da je satro djecu zbog drzave i nekih krajeva?” pita se Danko Popovic.Cemu sve to stradanje kad nikog nece ostati u drzavi, da u njoj zivi, obnavlja je....
Sahranjivali smo tu djecu, nasu uzdanicu i buducnost, a dicili se sto smo prenosili kosti nasih vladara.Zar treba te kosti da nadzive srpski rod? Da ostanu kao jedini dokaz nase slavne proslosti? Nastupilo je doba kada  covjek mora podjednako da se bori za ocuvanje proslosti i tradicije i da se bori za svoju egzistenciju.
Mnogi ljudi vole da kazu da je u nasem zivotu jedino smrt sigurna.Pa i u Prvom svjetskom ratu covjek je smrt prihvatao kao sasvim realan ishod zivota. Mnogo vise se bojao rata, odnosno uticaja rata na njegovu licnost, jer rat mijenja ljude: “ Ako se vratim iz rata necu biti isti onaj koji je krenuo u rat”.
Narod nije zelio slobodu po svaku cijenu. Nicemu zivot ne smije da bude cijena. Najvaznije je zivjeti - “pod tudjinom ili svojim : siromahu je svaki isti, a bogat svakog moze da kupi”. Ranjenicima, ljudima koji su izgubili svoje najmilije i svoje domove sloboda nije bila najvaznija. Oni su trazili pravdu. Trazili su da se postuju njihove zrtve za drzavu, jer dok su oni branili otadzbinu u rovovima, liferanti i razni prevaranti bogatili su se na tudjoj nesreci: Na ovom svijetu odvajkada jedan kuka, drugi pjeva.
Cosic se u romanu pita: “Koliko je besmislenih ratova bilo u istoriji?” Ali zar nije svaki rat besmislen? Zar nije bilo dovoljno ubijanja i razaranja? Ratovi nam ne donose nista dobro.Samo mnogo unistenih porodica; majki, zena i djece u vjecnoj tuzi za za svojim sinovima i domacinima. Ali covecanstvo to nikako da shvati. Zelja za bogatstvom i moci nadvladala je osecaj humanosti.
Sudbina srpskog naroda do sada je bio rat. Nije ga bilo moguce izbeci, sto zbog prostora na kojem zivimo, sto zbog naseg mentaliteta. “Mi treba jednom da pogledamo sami sebe i da se izmjerimo pa da znamo koliki smo. Mi nismo velika sila” i zato treba treba da nadjemo druge nacine borbe za slobodu i postojanje.