Esej
O djelu Evgenije Onjegin:
Potpuno je jasno zasto je bas Evgenije Onjegin najbolje i najpoznatije djelo Aleksandra Sergejevica Puskina. Knjiga je vrijedna svake od osam godina koliko je stvarana. U knjizi mi se najvise svidja to sto Puskin tokom price poredi sebe i glavnog junaka. Na mene je utisak takodje ostavilo to sto vecina mladih moze da se nadje u ovom liku, cak i posle toliko godina. Tako vidimo da se ljudi mjejaju mnogo sporije nego vremena. Evgenije Onjegin na pocetku oslikava realnu predstavu mladog covjeka zaljubljenog u zivot i povucenog raznim zivotnim radostima. Balovi su njegov zivot, jedino sto ga ispunjava i on smatra da je to jedino vrijedno njegovog dragocjenog vremena. U ovom aspektu se najvise mozemo poistovjetiti sa njim. Nije nam strano to da je jedina preokupacija izlazak i da zbog njega zanemarujemo mnoge druge stvari. Dize ruke od skole, ali nam pisac predocava da pored obrazovanja koje je do tada stekao, on posjeduje i ono vaznije - zivotno znanje, i cak i pored svoje mladosti-bogato iskustvo. On je majstor sarmiranja i zavodjenja i zaljubljen je u zensku ljepotu i zenski rod uopste. Iz gomile se izdvaja jedna, Tatjana, koja je olicenje zenske ljepote i sjaja. Ono sto ipak najvise plijeni u ovom romanu jeste poredjenje dva lika, stvarnog pisca, i stvorenog glavnog lika romana. Kada je Evgenije otisao na selo da se smiri, odvoji od grada i sakrije od sve euforije i prenapetosti koju donosi grad ( u vidu igranki i balova), pisac govori o tome kako se snasao Evgenije a kako on. Govorio je o razlikama u shvatanju tog zivota. Dok je Onjeginu brzo dosadilo i dok se za par dana zasitio seoskog zivota, piscu se svidjala ideja odmora i besposlicarstva i zivotu. Mozda je to posljedica njegovog teskog zivota u izgnanstvu, u kom je, na kraju krajeva, i napisao ovaj roman u stihovima. Ti stihovi impresioniraju i ni u jednom trenutku se ne osjeti besmisleno rimovanje koje cesto nastaje usljed nedostatka ideja.
 |
 |
 |
 |
 |
 |