"ZLOCIN I KAZNA"

        Jedan od svakako najzanimljivijih i najneizjesnijih romana koje je napisao F.M.Dostojevski. Tipican kriminalisticki roman po tematici, kompoziciji i strukturi, ali neobican po tome sto nam je ubica na samom pocetku poznat. Pratimo  njegovu sudbinu od trenutka kada planira ubistvo, kada ga izvrsava, otkrivamo kako biva uhvacen i ostajemo u neznanju kada nam pisac ostavlja da sami pretpostavljamo kako ce se njegov zivot dalje kretati nakon sto odsluzi kaznu od 8 godina, koje treba da provede u Sibiru.

        Glavni junak ovog romana je Roman Romanovic Raskoljnikov. Dolazi u Petrograd sa sela u zelji da zavrsi skole i napreduje u zivotu. Medjutim izmedju njega i njegog sna se nalazi velika provalija, zvana nemastina i nemoc. Novac za studiranje su mu slale majka Pulherija i sestra Avdotja,  koje su skapavale od rada da bi ga zaradile, pa i zaduzivale su se cesto. Ali to sve su radile samo da bi on uspio i to im nikada nije tesko padalo. Medjutim to sto su slale one, najcesce nije bilo dovoljno i pored skromnog zivota koji je on vodio, pa je on morao raditi. Najcesce je drzao casove mladjim studentima. Zivio je u malom potkrovlju, hladnom, prljavom, vlaznom, opremljenim najstarijim i najpropalijim stvarima, bez pravog jastuka, koji su mu uvijek bile neke krpice i pokrivaca, koji mu je bio njegov stari, iznosani kaput, koji je bio sve, samo ne topal i licio na sve, samo ne na kaput. Nije cesto ni imao ni za jedan bar pristojan obrok dnevno. Medjutim, odjednom u njegovoj glavi sve se mijenja. Zeli da promijeni nesto, nece da bude samo jos jedan u nizu obicnih ljudi, hoce da postane nesto, bude poseban. Prestaje ici na predavanja, presaje da drzi casove, povlaci se u sebe, nikuda ne izlazi. Tih dana koje je proveo u razmisljanju smislja kako da ubije jednu staru udovicu punu para, kod koje je i on, pored njegovih brojnih poznanika, cesto zalagao neke od svojih i onako vrlo malobrojnih vrijednih stvari, i da je opljackla. Poslije dugog premisljanja ipak to cini, medjutim igrom slucaja njena sestra Lizaveta ga zatice u stanu tokon ubistva i on biva primoran da i nju ubije, u strahu od osujecivanja njegovog plana. Sve bi to bilo dobro da on nije odmah poslije toga upao u groznicu. To sto je uradio se odrazilo na njega, njegovu psihu, jer on je mogao da podnese da je ubio staru "babetinu" kako ju je sam Raskoljnikov zvao, ali ne i to sto je ubio Lizavetu, koja je bila kao dijete, imala lice andjela, i svima pomagala a pogotovo siromasnima iako ni sama nije imala para. Cak je kasnije i saznao da je cak i njemu krpila neke kosulje. Sve to ga je dotuklo. Jer nije bio osoba koja je to mogla da nosi na dusi. Zato poslije izvrsenja ubistva samo spominje babetinu a nijednom Lizavetu. Samo to negiranje i pokusaj da to sakrije od samoga sebe, je kao posledicu imalo stanje polusvijesti, u kojem je on od ubistva cesto bio. Cas je normalan i svjestan, cas neme pojma gdje je, sta tu radi, kuda je posao i o cemu je govorio s nekim ili sta je upravo mislio. Za vrijeme svoje groznice novac i nakit sakriva u rupi od rora, a poslije ih odnosi sasvim slucajno u jedno dvoriste i sakriva ispod kamena.

         Za vrijeme njegove bolesti dolaze u Petrograd njegova majka i sestra, zbog Avdjotinih priprema za svadbu sa Petrom Petrovicem Luzinom. One, kao i jedan od njegovih nekadasnjih drugova Razumihin, pokusavaju da mu pomognu ne znajuci cime je izazvano to njegovo stanje i taj neprijateljski stav prema njima svima, pa i prema rodjenoj majci.

On ih sve odbacuje i pre svega izbjegva. To cini  zato sto zeli da bude sam, ali i zbog toga zato sto zna da se sestra udaje za tog pokvarenog, ali bogatog, Luzina samo zbog para da bi njemu kasnije pomogla u karijeri.

Lutajuci tako cesto ulicama nailazi jednom na grupu ljudih okupljenih oko covjeka koga su pregazile kocije. Prepoznaje Marmeladova, koga je jednom prilikom upoznao u kafani, pijanog. Tom prilikom mu je Marmeladov ispricao sve o sebi, svom zivotu, svojoj cerci Sonji i svojoj porodici. Tada odlucuje da pomogne tim ljudima da ga odnesu kuci, gdje ga je cekala njegova bolesna zena Katarina Ivanovna i njenih troje djece.

        Marmeladov umire ali zato Raskoljnikov upoznaje njegovu cerku Sonju, pravog andjela na zemlji. Sonja je morala da bi pomogla Katarini Ivanovnoj oko djece, i da bi se i sama prehranila, da se pocne baviti prostitucijom. Medjutim i pored toga, kako sam Raskoljnikov kaze, ona je bila najcistije stvorenje. Krhka, mrsava, ali cista, naivna, dobrodusna i neiskvarena bila je i ostala Sonja. Nikakve posledice nije na nju otavljao taj posao kojim se morala poceti baviti. Njen vjera u Boga je ostala i dalje cvrsta i nepokolebljiva i pored toga. I to sve je fasciniralo Raskoljnikova. Vezao sa za nju iako je nisu voljele njegova majka i sestra znajuci cime se bavi. Medjutim, ona je njemu bila potrebna. Ne samo da mu povrati vjeru u zivot i Boga, vec i da bi mu oprostila Lizaveta. Znao je da su one bile vrlo bliske, kao sestre, zato ih obe i poredi sa djetetom i andjelima. Znao je da bi samo njoj, Sonji, mogao da prizna da je ubio "babu" i Lizavetu, i da ako bi mu ona oprostila, da bi to uradila i Lizaveta. A to je njemu bilo potrebno. To i cini. Sonja pre svega biva zatecena, ali ipak na kraju mu oprasta. Zahteva od njega da se prijavi i odsluzi kaznu. A ona ce da ide za njim i na kraj svijeta ako bude bilo potrebno, samo ako se preda. Nakon Marmeladove smrti, ubrzo je umrla i Katarina Ivanovna od susice, a djecu je zbrinuo Svidrigajlov, tako da ona vise nije morala da se brine o njima i bila je slobodna da ide sa Raskoljnikovim. Medjutim on nije htio da se preda. Ali posto je on sve to vrijeme bio pod pritiskom inspektora Porfirija, koji je vec duze vrijeme sumnjao da je on taj koji je ubio "babu" i sestru joj Lizavetu i samo cekao da pukne nesto u njemu i da se sam oda, posto nije bilo nikakvih dokaza protiv njega, osim te njegove sumnje. Igrao je na kartu Raskoljnikove savjesti, i to je i upalilo. Nakon mnogo dana provedinih bez jela, pica, spavanja i u razmisljanju, odlucuje da se preda. Brzo ga osudjuju posto je sve priznao i salju u Sibir. Sa njim odlazi i Sonja.

        U medjuvremenu Dunja raskida s Luzinom vjeridbu i udaje se za Razumihina i oni zapocinju zajedno uspjesan samostalan posao sa stamparijom. Majka Pulherija umire od groznice, podsvjesno znajuci da je Raskoljnikov uradio nesto strasno iako su to stalno skrivali od nje.

        I nakon priznanja zlocina Raskoljnikov se nije pokajao, cak mu je bilo i krivo sto se tako lako predao iako nije bilo dokaza protiv njega. Medjutim, poslije sna koji je snio na Badnje vece dok je bio u zatvorskoj bolnici, shvata da kad bi svi ljudi kao i on mislili da su posebni i poceli da rade stvari slicne stvarima koje je on bio uradio, da bi na svijetu nastao opsti haos,  apokalipsa. Kaje se i okrece se potpuno Sonji. Srecni i puni nade i snova, sedam godina koje su Raskoljnikovom ostale da jos provede u Sibiru, cine im se kao 7 dana. Dalje nam je autor ostavio da sami mislimo o njegovom nastavku zivota.