|
To su
te žene koje imaju u najvećoj mjeri razvijeno, kao urođeno,
osjećanje za bije i sklad boja. One, kao biljke, govore i žive
bojama. Oko takvih žena boje prosto pjevaju, ali nečujno tiho i tako
skladno da je to više kao dio vasionske harmonije, sveden na mjeru
ženskog bića i moć naših ljudskih čula. Takve žene kao da izvlače iz
prirode nove boje i stvaraju između njih nove odnose i prelive. U
stvari, one ih samo otkrivaju našim očima, koje inače ne bi umjele
da ih vide. Polagano i mirno, a nepogrešno kao priroda sama one šire
oko sebe, već prema godinama starosti i mogućnostima i prilikama u
kojima se kreću, svoje boje, kao da je to sve što imaju da kažu
drugima o sebi.
(Žena na kamenu)
Na svašta se moglo pomisliti prije nego li na tako čudesnu građevinu
u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile
jedna prema drugoj po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili,
sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak lebdeći nad ponorom.
Ispod luka se vidjelo u dnu vidika, parče modre Drine, a duboko pod
njim je grgoljila zapjenjena i ukroćena Žepa. Dugo oči nisu mogle da
se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao
da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukurovine i
pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti.
(Most na Žepi)
Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a
račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice.
Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka
preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez
traga i spomena.
Između nas je uvjek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se
zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je
prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da
će dovjeka i bez promjene biti tu.
(Jelena, žena koje nema)
Kao fizičku nelagodnost negdje u sebi - crnu prugu koja s vremena na
vrijeme, za sekundu - dvije presječe grudi na dvoje i zaboli silno -
dječak je ponio sjećanje na to mjesto.
U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se
oslobodio od nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini,
kod koje se bjeda i svaka nezgoda kupe i talože bez prestanka, time
što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva
kraja druma koji je tu prekinut i tako zauvjek i sigurno vezao Bosnu
sa Istokom, mjesto svoga porjekla sa mjestima svoga života.
(Na Drini ćuprija)
|
