PJESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno,
i lizala niz dlaku što rudi,
i slico se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi
A uveče kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak
izašao je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo, je dugo drhtala
ne zamrzla površina vode
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom,
učini kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljo tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće
kad joj bace kamičak niz breg,
pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.
