Poslednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto klucaju iz njega da se i sam on tome cudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijena mašina", govorio je poznanicima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, takode je grabeci od života beleži sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izliva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio ocevidac mnogih dogadaja.Pred smrt Jesenjin se najviše seca ljubavi, koja za njega znaci najvecu srecu i cudo na svijetu.Njena prolaznost muci, on bi htjeo vecno da sanja maj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati poslednje Jesenjinove pjesme.Praštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osecanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osecanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u poslednje vrijeme govorilo", veli Mariengof,"Jesenjin pije", rijeci su zvucale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog covjeka.Po svima svjedocanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorijum.uvece 23.decembra,Jesenjin po zabeleškama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.decembra ujutro, odseda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajuci poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osecao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito uvece.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor uletalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veci pakao, i on je ujutro 27. decembra, nemajuci mastila - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasecenih vena.To su bili stihovi "Do videnja,
prijatelju",predati uvece mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih procita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Uvece 27. decembra, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije vecere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misa, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kuci.Umoran, duševno bolestan,ocajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noc punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja celo.Rob utisaka i preteranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utucen, ostaje tako do ponoci i do bezumne svjesti kada usplahireno pocinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni drug.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet sijece nožem vene, zatim prebacuje u uglug sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljaga, navlaci omcu oko vrata i posle ponoci izmedu noci 27 i 28 decembra 1925. vrši trostruko ubistvo:secenjem vena, vešanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.decembra 1925.godine na Vaganjkovskom gorblju.
