• Naslovna
• Biografija
• Poezija
• Proza
• Zanimljivosti
• Život i smrt
• Kritičari o Jesenjinu
• Linkovi
• Galerija
• Kviz

 

Kada je stekao srednjoškolsko obrazovanje , "snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga sa proleca 1912. u Moskvu, gdje namjerava da stupi u Pedagoški institut.Tim pre, što mu i otac u drevnoj prestonici radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo je i sin da se zaposli u administraciji istog preduzeca, ali kako nije ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve , Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u dodir da moskovskim književnom-muzickim kružokom "Surikov", koi se stara o obdarenim pocetnicima iz radnickih i sealjackih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao surikovcu clanovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi kao pomocnik lektora u korektorsko odjelenje štamparije.Povean sa tipografima, ucestvuje na njihovim "konspirativnim sastancima" i radnickim zborovima u okolini Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oci policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o tome, on podvlaci da mu je osam drugova zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega srecno prošao-Naredne 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine.Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da cuti.u toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi pocinju štampati.Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim casopisima Dobro jutro, Decji svet i drugim listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je sekretar casopisa Narodni prijatelj, socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, ciji su clanovi prije toga objavili i proglas protiv rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku poemu", Cavke, ali policija je "još pri slaganju konfiskuje".1913.-1914. sluša predavanja na Univerzitetu Šanjavskog, radi na svom licnom obrazovanju, cita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike,a narocito roman Cerniševskog Šta da se radi, dok su u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu i po dana u moskvi, poremecen ratom i neredovnim prilikama,Jesenjin odlazi u selo.Vrijeme provedeno u staroj prestonici ostavlja na njega dubok trag.U poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put pesnika do revolucije".Medu njima valja pomenuti Bulkin šare, slagane u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz 1909-10, U dubodolini, zatim Bobilj i drug, takode u narodnom stilu, u kojim je dat simbol potukaca i slobodnog coveka bezzemljaša, predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije nisu razvijani.Kao osamnaestogodišnji mladic, zacuden što mu listovi ne objavljuju pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prestonici, naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta.Osecala se zaista potreba za vazduhom i svežinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoci i u toku prvog svjetsko rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje za umjetnost.Prezasicen otmenom rjecju, zamor i kolnulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radnickim pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prestonici kao pesnik.I, naravno, rjazansko seljace u beloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom i seoskim praznicnim cizmama, plavih ociju i guste kovrdžave kose, ovaj pastir koji nije zalud "iz zvezda i zora ucio školu", cvrsto vezan za mnogomilionsko mužicko tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od drugih.On je doneo ovoj sredini i otupelom gradu miris raži i tamjana, svežinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga sela.Cim se pojavio u Petrogradu, u martu 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pesnika vec pjevaca bilo je mnogo, a medu njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca, pesnika Povložja a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vode pokreta novih seoskih pesnika, ali u umetnicke krugove, kao što je sam govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje sthova, slavu i bronzani spomenik znacio je datum u istoriji kluba novih seoskih pesnika.Kljuc za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prestonicu i kome je potpuno tud velikovaroški život.Jesenjin skrece na sebe pažnju i Maksima Grokog, koji je vec osjetio novu poeziju sa Majakovskim na celu, izvodeci na put mnoge mlade i talentovane pisce.Ovog puta on štampa Jesenjinu u svom letopisu 1916 usjeve je sparušila suša.Maksim Gorki u svojim sjecanjima beleži Jesenjinov dolazak u Petrograd i veli da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada zavoleo i iskreno pomagao pesnika-seljaka cije su divne oci i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana.Oni se susrecu prvi put u jednoj od boljih prestoniCkih kuca.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na krstice".i njemu izgleda teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su se dopadali, pa bi se i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mui ta reklama odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumemo...i vec nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".Cim je Jesenjin ušao u književen krugove i svojom seoskom poezijom nagovjestio snagu talenta, uzoma maha rat i nastaje opšta poremecenost u svetu.On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodiCnim listovima medu kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život u pocetku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ove divni stihovi su istovremeo i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godine 1916. pozvan je u vojsku.Preko njegovog poznanika, D.Lomana, caricnog adutanta, koji je cjenio pjesnikov taenat, izdejstvovane su mu izvjesne olkašice i umjesto da ide na front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živjeo i poznati sociolog, književni kriticar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularisao Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zakljucno sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil, u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju gotovo njegoco cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve su vezane za prirodu, najcešce za pejzaž sela, pored sveta bajki, mita i religije.Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.Ali plava boja preovladuje, zari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oci imaju plavo dno, i sve što živi plavo je.Iza svih ovih stilizovanih slicica, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika otadžbina - "crveno polje".To je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj fazi stvaranja pored pejzaža i ideje o zavicaju i otadžbini,Jesenjin kultiviše u pjesmama i religioznos.U vezi sa tim, osjecanja dobijaju misticni karakter ili se izlivaju u pantetisticki doživljene motive.Jesenjinove pjesme prvog perioda imaju simbolisticko obeležje i to u duhu vremen.simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do oktorbarske revolucije i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina najviše uticu A.Beli i A..Blok.Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proloce 1917, oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio z kruga seoskih pjesnika i snažno odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdarvio na svoj religiozni i seoski nacin.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi revolucionarima.Jesenjinov pjesnicki period stvaranja u revoluciji ima dvije faze, kao odziva na dogadaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih motiva i uopšte stihova religioznog karaktera, koa što su Isus Mladenac, Seoski caslovac i triptih, najznacajnije zbirke su Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin u revoluciji veruje u srecu, svoju i opštu, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje oznacio ka pastirsku tugu".U vrijeme obe revolucije Jesenjinova ideologija je seljacka, ali sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i levicara simbolista.On je zaista ushicen noim zbivanjima i kao pastri i hodocasnik zanet pjeva probudenom narodu.Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije oktobra htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slicno Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvata sve i zajedno sa vladom prelazi 1918. u Moskvu.A ovdje pocetkom durge polovine 1918. godine Jesenjin se slucajno upopznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan drug po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji ne samo u Moskovskom periodu vec i ranije osecala se potreba da sve bude u slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neocekivanih poredenja i i zvanrednih metafora.Ovakvp Jesenjinovo stavranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnog pjesnike.Medu njima najviše se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti Vadjima Šeršenjevica.U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi boemski.Najcešce je u kafeu Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutuju, citaju stihove, ili da prireduju izložbe, da izvode svoja i tuda djela, sakupljajuci napojnice od publike ili da organizuju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvanicnom kritikom i komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mucne zime 1918-1919, koja je donjela mrazeve, debele snjegove, pegavac, grip i druge bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mracnim i hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pesnici do duboko u noc razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa udnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz caj od mrkve imažisticki pravac u poeziji.Imažisti su bili bucnij na ulicii nego u književnosti.Propagirajuci svoj pjesnicki pravac svuda su se vidjeli i culi.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena Pema o Keruši koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobicno popularisala, štampana je na groznoj hartiji.Njihovo izdavacko preduzece, stavrno iblioteka, u doba kada se sve nacionalizuje i kada niko ne može ništa samostalno objvljivati, održava se samo zahvaljujuci Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su preduzimali i putovanja po rusiji da bi se ishranili, propagirali imažizam i priredivali književne veceri.Najcešce su napuštali Moskvu da se sklone od ociju vlasti koje ih nisu trpele zbog ulicnih skandala.Imažisticki pokret znacajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prelom.Pod njegovim uticajem on se osjetio poslednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više gradanski poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali cesto, alo ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo licna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po hladnim cumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života,zbog nedaca i srozovanja kojima nije bilo krajaSve dogadaje oko njega Jesenjin je upijao u sebe, pateci kao junaci Dostojevskog.Samocu je izbjegavao, jer je od svega videnog i doživljenog postajao mracan, a nocu, kada niko nje bio kraj njega, pocinjao je votkom leciti strah od groznih prizora i usamljenosti.Poslije ovakvih bdenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melanholije, opjevani u Kobiljim koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snade cesto u doba gladi Jesenjin cesto putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja, u leto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu.U vozu od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu stanice Tihorjecke i Pjatigorska, posmatrajuci kroz prozor kavkaske pejzaže gleda trku ždrepca i lokomotive.Meriengof, koji je stajao kraj njega, posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vozom, jurio je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrebac.Prizor je bio dirljiv.Vicuci iz petnih žila, mašuci gacama i klimajuci svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje.Celicni i živi konj trcali su uporedo dva kilometra,zatim je cetveronožac poceo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio van vida.....".Umetnicku evokaciju ovog cijelog dogadaja daje u Cetrdesetodnevnom pomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak gosta sa gvozdenom trubom.Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svihe njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage.Od njhovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostace na raskrsnici puteva: jednom nogom u starom a drugom u novm svetu..Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom odreduje tragedija sela i licna propast, pripadaju i njeogve drame.Zemlja lupež je autorov potpuni krah prikazivanja savremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv je vracanje životu i revoluciji ili pokušaj svesnog traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Ali Puacov je znacajan po drugom necem:on predstavlja poslednji Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, cesto ponavljane, dok je jezik težak i nepomican kao u bolesnika.Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru seljackog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kriticar kada primjecuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugacovu vec Pugacov o Jesenjinu.