ZORICA TURJAČANIN

                  IN GURGITE  VASTO

               Dva najnovija romana pjesnika, pripovjedača i romansijera Slobodana Boškovića ističu u svom naslovu riječ: priča ( „Priča iz tamnog vilajeta“ i  „Priča iz Karadaga“). Očito je da Bošković nije želio da romanesknim sredstvima naslika složeno ljudsko dešavanje u akcionim i psihološkim dimenzijama njegovog ispoljavanja. Iako se danas značajno oslobodio pravila, postao „anticipacija budućeg razvoja cjelokupne literature“, „omnibus književna vrsta“  koja ne poznaje i ne priznaje bilo kakve spoljne ni unutarnje granice, dakle iako  roman danas ostavlja piscu najširi prostor slobode,Bošković svoja djela (kojima ne negira valer romaneskne obuhvativosti) karakteriše kao priče.
Za Čepaka, podsjetimo se, “bajka nije literatura nego pričanje“. Priča svoje porijeklo vuče iz najstarijih vremena, sa izvora proznog narodnog usmenovanja što je dovodi u vezu sa mitom, bajkom, legendom, predanjem, sa svim onim što se rađalo u jeziku i prenosilo njegovim tokovima kroz prostor i vrijeme, oblikovalo kao omnitemporalno estetsko i etočko iskustvo, vječna forma imaginativnog iskaza neovisnog o literarnim konvencijama i diktatima istorijske mode i ukusa.
Boškovićeva priče odnosi nas do “prvih godina čovječanstva“, u mitske i biblijske prostore čovjekove egzistencije u kojima se, u svoj žestini, sudaraju sile božanskog i demonskog  (demonijačnog), sile dobra i zla,života i smrti,propasti i vaznesenja u borbi za ljudsku dušu koja se može spasiti samo vjerom. Čovjek je u “Pričama“, fizički nejak i duhovno sputan, zarobljen u “krhko ljudsko meso“, ispunjen strahom i sažižućim strastima,zahvaćen vihorima stvarnih i metafizičkih oluja.
Oba djela svoju suštinsku bliskost ističu mračnom aurom naslova koji sugerira ukleti prostor “opričanog“ dešavanja. U prvom  slučaju radi se o tamnom vilajetu,mitskoj pustoši iza granica svjetslosti,a u drugom o Karadagu,goloj zemlji(Dagestan?!), Crnoj Gori po kojoj,u našem vremenu,jedan daleki potomak legendarnog oca sa granice,između krutih kulisa nametnute zbilje,nastavlja “tegobno svoje lutanje“   „po trnju i po kamenju“ ophrvan uskraćenostima i iskušenjima koja će u njemu skršiti snagu ljudskog otpora i sunovratiti ga u ponor zločina.
“Priče“ su, dakle, povezane. Prva insistira na uopštenoj, vječnoj situaciji, u magmi vremena koje još nije poprimilo akceleraciju prolaznosti dok se druga vezuje za konkretnost istorijskog perioda obilježenog datumskim granicama pojedinačnog i zajedničnog stradanja... I kao što je vrijeme naznačeno tek kao neizbježna supstanca iskustvenog osmišljavanja stvari, tako je i prostor dat u najosnovnijim naznakama (rijeka, planina, provalija, umorna zemlja) bez topografske konkretizacije vlastitim imenom. I dok “mlada zemlja“ još nema ni imena, iz tamneamorfne ljudske mase izdvaja se nekoliko junaka koji se upravo imenom pozivaju na svoj biblijski identitet. To su David, Jakov, Matija i Jov koji Boškovićevom pripovijedanju daruju patinu drevnosti, predanja istinitijeg od bilo kojeg svjedočenja, pogotovu istorijskog jer ono odbacuje trošnost nepouzdanog ljudskog pamćenja, zadržavajući stvari u njihovoj esencijalnoj koncentraciji. U legendama se ne otkriva istina vremena i tla,događaja opterećenog faktografijom nego univerzalna istina o čovjeku.
Odnos istorije i legende je odnos egzistencije i esencije, a Bošković se nije uplašio onog što svakog čeka na kraju njegovog, dužeg ili kraćeg, zemaljskog puta za ništavilo. Jakov ovdje izranja iz komešanja neosviještene ljudske mase kojom vladaju primordijalni nagoni mraka i krvi. Zato su u “Vilajetu“, čak i pikturalno, masovne scene uvijek natopljene gustom paletom crnila, crvenim buktinjama krvi i plamena, oštrim bljeskovima munja i noževa. Glavni junak je sam. On je, zapravo, jedini čovjek, izdvojen svojom posebnošću, umom i srcem, svojom strasnom čežnjom da dokuči tajnu od koje ovisi smisao njegove egzistencije i mogućnost ljudskog ostvarivanja. Glavni dogadjaj koji svojim dimenzijama baca tešku i tragičnu sjenku na rod čovjekov, zatvara ga u krug patnji i pomirenosti sa besmislom je neki davni pogrom, progon, gubitak očevine, identiteta, gubitak ljudske supstance. Taj progon, Bošković to izričito ne spominje, više podsjeća na izgon iz raja koji ne označava samo stropoštavanje u jad ovozemaljskog života nego i direktno sučeljavanje sa smrću, neizbježnim krajem kada se definitivno svode računi i izriče kazna za počinjeni grijeh. Taj grijeh je dio sudbinskog nasljeđa, „babova rđava baština“ koje se čovjek ne može osloboditi, pod čijim teretom posrće,gubi orijentaciju i postaje lak plijen nečastivog.                                                                                                                       
Bez obzira na splet mutnih i tragičnih okolnosti koje ga kao nahuškani psi, prate u stopu Boškovićev junak nije očajnik ni bojovnik koji zna da svoju životnu bitku ne može dobiti, ali koji se neće predati bez borbe. Ipak, Jakov nije izvajan iz jednog komada   ( makar ona bila i jakšićevski krvava) niti je oličenje takvog životnog principa. On u sebi nosi svoje suprotnosti, svoju nesavršenost, svoje ljudske protivurječnosti. Zamiješan je od one ilovače od koje su sačinjeni grešnici i sveci, bolje grešnici koji su se kajanjem vazdigli do svetačkog oreola, čiji je život ispunjen  istinama i krajnostima, patnjom i prosvjetljenjem. Vjeran zahtjevima biblijske parabole Bošković protivurječnost ljudske prirode metaforički predstavlja slikom ljudskih očiju, različitih na istom licu, koji simboliziraju suprostavljene sile istog bića. U očima koje su prozor i ogledala duše, smjenjuju se istupi agresivnosti, mržnje, rušilačke energije, pa zatim dobrote, ljubavi, topline i humaniteta. Čovjek je sazdan od suprotnosti. Nikad se ne zna kada će koje oko progledati i odrediti smjer i karakter čovjekove akcije.                                                                                                                           
Dosljedan u biblijskoj metaforizaciji autor teškoće i iskušenja predstavlja u liku Belzevuva, palog anđela koji manipuliše neumom masom i svrdla po ljudskom mozgu pipcima straha i beznađa.                         
U „Priči iz Karadaga“ autor će događaj smjestiti u naše vrijeme, u periodu nakon završetka jednog, najvjerovatnije 2. svjetskog rata iz kojeg je glavni junak Petar jedva izvukao glavu , mnogo zgrčanog nezadovoljstva i oficirski čin koji ga, poput okova, sputava da pusti korak i vrati se zgarištu, brazdi, zemlji kojoj pripada kao i  generacije predaka.                                                                                        
U njegovoj svijesti, kao iz ždrela tamnih izvora, kuljaju slike ispunjene jezom koje nas kolorizmom i žestinom podsjećaju na paklene prizore tamnog vilajeta kojim je bauljao neki davni predak što mu je u nasljeđe ostavio svoju krv i svoje prokletstvo.                                
Umjesto Belzevuva na Petrovom horizontu iskušenja pojavljuje se milolika trećerazredna glumica koja je svoje frustracije lake žene i neostvarene snove o pozorišnoj karijeri, perpetum svojih strasnih susreta i gorućih razočarenja željela da zamijeni zaštićenom dosadom bračnog života. Petar je u tu vezu unio čitavog sebe, svu svoju dušu, a ona samo tijelo, i to ne potpuno.                                    
Nakon rođenja djece brodolom je bio neizbježan.  
Vraćajući se svome prijašnjem životu Emilija se, na muževljeve oči, iza mliječnog stakla i pod afrodizijačkim svjetlom lampe, kao na pozornici,  predaje jedinoj ulozi koju je mogla do kraja da iznese – ulozi žene za jednu noć čiji se partneri mijenjaju, ali koja, u čitavom tom paklenom teatru „niskih strasti“, uvijek ima samo jednog gledaoca – Petra ako se ne računaju djeca čiju patnju želi da zaustavi i poglede odvrati od raskalašne igre sjenki.                                             
Završetak  je onakav kakav je morao biti. Petar je izvršio ubistvo, uništio zlo, ali uništio i sam sebe.                                                                    
U dvjema Boškovićevim  „Pričama“ – romanima,  pored sve sličnosti, postoje i razlike kvaliteta koje je pisac želio da istakne drugačijim imenom utisnutim na koricama knjiga. Kako  „U umjetničkom djelu“, po mišljenju Ive Feangeša, „ni jedna pojedinost nije slučajna“, znači da paralelna ( istovremena ) upotreba imena i pseudonima ima svoje razloge. Globalna odrednica „Priča“ trebala je da ukaže na unutarnju srodnost materije i njene literarne obrade, psihološki valer i narativni postupak, njena legendarna  ( biblijska ) značenja i asocijativna zračenja, a nepodudarnsot imena autora otkriva težnju za promjenom ugla gledanja, drugačijom vremenskom perspektivom, zamjenom totala gro planom, isticanjem detalja kao mogućim ključem ljudske zagonetke.                                                         
Tamnovilajetsku priču potpisao je M. S. Krajišnik. Ko je Krajišnik? Čovjek iz krajine, nekog rubnog područja, sa granice zemalja, svjetova, kultura, civilizacija, vremena ... u smislu realnog  i transcendentalnog, svjesnog i dosvjesnog, ovostranog i onostranog, preko rijeke koja neminovno dijeli svjetlo i tamu, sjećanje i zaborav, život i smrt.                                                                                                                 
„ Priču iz Karadaga“ , pak, potpisao je pisac svojim rođenjem dobijenim građanskim imenom po kojem ga znaju i prepoznaju savremenici, zemljaci, znanci ili čitaoci.
Prvo djelo ispričano srcem i jezikom Krajišnikovim bruji muzikom vijekova, muzikom u kojoj je sačuvano zajedničko ljudsko pamćenje. Karadag je, pak, okrenut pojedincu, damarima psihe i emotiviteta, u konkretnom vremenu, egzistrencijalnom prostoru ljudskog ostvarivanja.
Krajina je čudan vilajet, ukleta granica, linija razdvajanja izrešetana mecima i natopljena krvlju. Granica je i poprište vječitih sukoba, rata i ratova koji su upisani u natalnu kartu pojedinaca i pokoljenja, rata koji je neko prirodno stanje koje ili traje ili se očekuje, ali koje dolazi sa nepogrešivošću slutnje. Četiri jahača apokalipse nikad ne zaobilaze tamnu zemlju ( Tamnog vilajeta, Karadaga ), utiskuju kopitima pustoš, glad, bolest, smrt koja kosi jako i nejako, mlado i staro,čuči iza busije ili se nadvija nad ognjište, otkriva svoje sveprisutno užasavajuće lice. Smrt je granici
svakidašnjice. U kalendaru granice postoji samo “vreme smrti“.        
U “Karadagu“ piščeva pažnja usmjerava se na pojedinca koji je upravo izašao iz jednog strašanog krvoprolića, koje izranilo dušu i tijelo, pokrenulo lavinu tmornih dosvjesnih sjećanja  prethodnih života u jezi tamnovilajetskog naslijeđa. Istorijski period ispunjen je identičnim dešavanjima kao onim sa početka svijeta. Naravno, to dešavanje, lišeno metaforičke odežde predanja, u drugačijem obasjanju i rakursu ličnog doživljaja dobiće neka ličnija značenja.Umjetnost koja nadilazi kratkovjekost pojedinačne egzistencije ( Ars longa, vita brevis! ) zapazila je scene poput onih iz romana „Daleko je sunce“  D.Ćosića ili đavola koji u zemlji plača, gori lelejskoj, kidaše na čovjekovu dušu u paklenoj namjeri da najzad vaspostavi carstva zla. I tako se sve kraće u svojevrsnoj spirali, ništa se ne završava i ne započinje, u vječitom vrtloženju     ( Nije li Bošković svojim kardaškim pričama pridodao, kasnije i rezervni naslov: Vrtlog), u strujama svijesti i neuništivim preobražajima energije. Istorija se utapa u legendu, legenda zastire konkretno dešavanje svojim savremenim metaforičkim velom. Sve je sa svačim povezano, u svakom čovjeku žive njegovi bezbrojni  preci koji kao mračna povorka bauljaju iz tamnovilajetske nevidjelice do karadaških sumračja ili prigušene svjetiljke iza staklene zavjese najnovije đavolske podvale.
Boškovićevo pripovijedanje puno je neke unutarnje napetosti, halucinantnih stanja, vrtoglavice i mutnih damara krvi. Autor kao da gubi dah u hrvanju svijesti i agresivnog nasrtaja pandemonijskih utvara podsvjesnog. Sugestivnost konačnog efekta pisac postiže vizualizacijom koje kolorizmom i prigušenim valerima svjetlosti asociraju na apokrifne živopise pakla i raja, arhetipske slike sa početka vremena.                                                                                                                     
Poseban kvalitet Boškovičćevih djela je jezik, mjestimice arhaično zgusnut i provincijalno obojen, sav od „zbijena tkiva“, od grmljavine i pregrijane tišine, kočićevskog glasnog srca i okamnenjenog krika.      
Svojim najnovijim  „Pričama“  Slobodan Bošković je po ko zna koji put pokazao da zna da piše, da je „rođeni pisac“. U njegovoj sagi ostvaruje se sinteza mitologije, religije, psihologije, ontologije, antropologije, fenomenologije, istorije i geografije, eshatoloških učenja i psihoanalitičkih snimaka dubinskih sedimentnih stijena i ambisa podsvijesti.                                                                                                                  
Pisac je dokazao da zna da piše. Samo, da li će njegov čitalac znati da ga pročita na pravi način?