DOK IDEM I LUTAM
što krepak nijesam ko zvijer no loman ponovo
i žeđ me suši i trava spaljuje eto jesam
mač me vijeka između dva milenija kovo
dok nijesam prihvatio bol shvatio gdje sam
da me nikad više neće ljubiti stražilovo
nesan čudan slomi vrat i moje lijevo krilo
uzlet nije pod goru nije moćan pod oblake
negdje se kopno razlilo negdje poremetilo
ništa da nije cjelovito do zemne rake
što se to vrijeme na misao moju okomilo
kad truda nije vrijedno čak ni truda
moje bivstvovanje niti očaj plemeniti
da budem dok idem da dospijem nekuda
u neku buduću svjetlost uskrsnulih niti
dok nije i moja glava nastradala luda
što snažan nijesam što zvijer ponovo
što me riječ guši i stih pije živa čula
krvavo mastilo da me svako ispije slovo
ti daleka negdje za moju smrt nijesi ni čula
što sam nekad smišljao novo stražilovo
jer riječ ta što dube i siše sočne sokove
trajaće u inat predostrožnosti svim mjerama
ješće zlokobno i graditi još tvrđe okove
da me dodavi ili vrgne ljutito do srama
da na gozbu zovne skupa crve i orlove
jer krepak nijesam niti je zdravo tijelo
svaki korak mi mučan kao zemlja tvrda
znam moje se srce do smrti razboljelo
odvalilo od svijeta ko stijena od brda
moje se vrijeme u pukotine rastočelo
i neću stići tamo gdje me razum vodi
nikad me neće vidjet moje stražilovo
razbijen sam kao otkinut cvijet na vodi
u meni ne živi više čak ni živo slovo
sve što moje bješe mrtvim me odvodi
jer snage više nema i nema ništa novo
za sve je kasno i žudnja spašen jesam
prekaljen jesam dok se u meni gradi slovo
da traje da bol nadvlada da nijesam sam
dok idem i lutam i tražim neko stražilovo |