Poslednja večera
Posljednja večera Leonarda da Vincija jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Unatoč jadnom stanju ova slika je postala ikonom kršćanskog slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Njezin uspjeh potječe iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i dramatične napetosti, te njihovim smještanjem u dominantan i ujedinjujući arhitektonski interijer.
"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin
Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje."
I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti."
Vjerojatno 1494. god. Leonardo da Vinci dobiva zadatak da napravi sliku
Posljednja večera u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie, koju je
Vojvoda od Milana izabrao sebi kao obiteljsku kapelu i mauzolej, i koju je 1492.
godine Bramante djelomično renovirao. Slika je trebala ukrašavati sjeverni zid
refektorija (blagovaonice u samostanu), nasuprot zidu na kojemu je već bilo
naslikano Raspeće[1]. Dana 8. veljače 1498. Luca Pacioli u svom traktatu De
divina proportione potvrđuje Vojvodi od Milana da je vidio djelo u potpunosti
gotovo.
Slika je preživjela bombaški napad saveznika 1943., no vlažni su zidovi
uzrokovali konstantno pogoršavanje stanja cijele slike.
Kompleksni i radikalni postupak restauracije dovršen je u drugoj polovici
1990-ih, tako da je djelo opet dostupno javnosti.
Poput Masacciovog "Svetog Trojstva", Leonardova Posljednja
večera je smještena na razinu gledateljeva očišta i iluzionistički ispunjava zid
tako da nam se čini kako se prostor otvara iza postojećeg prostora.
Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon što je
Isus najavio kako će ga jedan od njegovih učenika izdati[2]. Svaki od apostola
je reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. Petar, koji
se nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio nož kojim će kasnije odsjeći
uho jednom od vojnika. Ivan, najmlađi apostol, pada u nesvijest prema Petru.
Toma, Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se Juda, koji
je odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom
na stol udaljivši se što više od Isusa. U Leonardovoj izvedbi Posljednje večere,
Juda sjedi na istoj strani stola kao i Isus i Apostoli, a ne - kao po
tradicionalnoj shemi - njima nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako što je on
jedini lik čije je lice u tami i koji ne reagira jasnom gestom na Isusove
riječi.
Likovi su također organizirani u jasnu geometrijsku kompoziciju izduženog
pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i
Isus s raširenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri
prozora iza njega što simbolično predstavlja Sveto Trojstvo. Polukružna luneta
iznad središnjeg prozora, zajedno s svjetlošću prozora, služi kao arhitektonska
aureola. Dominacija Krista je istaknuta i linijama perspektive arhitekture koje
se radijalno šire iz njegove glave poput "zraka" božje svjetlosti koja se širi
od "Svjetla svijeta" izvan slike.
Početna strana Biografija Mladost u Firenci Godine u Milanu Povratak u Firencu Starost i smrt Naučni teorijski projekti
Izumi Mona Lisa Posljednja večera Vitruvijanski čovjek Godinama... Zanimljivosti Legenda Citati Galerija Kviz