PUTNICI SLOBODE

Maja mjeseca prije nešto više od 50 godina, 13 crnačkih i bjelačkih aktivista za građanska prava započeli su vožnju autobusom kroz države američkog juga, koja je kasnije dovela do dramatičnih promena u američkom društvu. Poznati kao "putnici slobode", oni su putovali od Washingtona preko nekoliko južnjačkih država, predstavljajući izazov za lokalne zakone koji su odobravali rasnu segregaciju. Mada su ih napadali bjelci rasisti, oni su verovali u nenasilje i nikada se nisu branili. Njihova hrabrost inspirisala je desetine ljudi iz drugih gradova da im se pridruže.

Originalna vožnja slobode je započela 1961. godine kao protest zbog segregacije koja je široko sprovođena u južnim američkim državama. Sudskom odlukom iz 1890. se nalagalo da su crncima zabranjene "posebne ali jednake" usluge koje se odnose na sve sfere društva kao što su stanovanje i školovanje. Iako je američki Vrhovni sud počeo sa obaranjem te odluke tokom 50-ih, postojao je snažan otpor ukidanju rasne segregacije.

                                 
Karavan slobode je bio način da se testira snaga te sudske odluke. Tokom 1961. vožnje su izazvale nevjerovatno nasilje, na autobuse su bacane bombe, aktivisti su prebijani, povrjeđivani i hapšeni. 38 aktivista je ubijeno između 1954. i 1968. Ovaj broj, međutim, ne uključuje one koji su linčovani kao dio redovnog sprovođenja terora sa ciljem da pripadnici afroameričke zajednice nastave da žive u strahu.Džoun Malholand, jedna od bijelkinja, priseća se bjelih segregacionista koji su govorili: "Izdajica si naše rase i sramota." Ona je bila studentkinja koledža kad je, tokom pomenute vožnje, uhapšena zbog kršenja propisa o rasnoj segregaciji. Drugi "putnik slobode", afro-amerikanac Džon Luis, sada je američki kongremen. On i njegov saputnik, bijelac, bili su napadnuti dok su ulazili u čekaonicu rezervisanu samo za bjelce na autobuskoj stanici u Južnoj Karolini: "Napala nas je grupa bjelaca, pretukla nas i ostavila da ležimo u lokvi krvi. Lokalni policajci su stigli i željeli da znaju da li želimo da ih tužimo i mi smo rekli ne. Došli smo sa porukom ljubavi i nenasilja." Često je prvo bio napadnut neki bijelac iz autobusa. Tako je jedan od putnika Džim Zverg završio (na slici) u bolnici: „Čuo sam udarac, pao i prevrnuo se na ledja. Neko me je udario nogom u lice i onesvjestio sam se. Bili smo spremni da prihvatimo smrt, ali smo planirali da istrajemo sve dok nam ne bude dozvoljeno da putujemo svuda na jugu.“

U nekim autobusima vozili su se i pripadnici policije i vojske. Medjutim, oni često nisu činili ništa kad su putnici koji su izlazili iz autobusa bivali napadnuti. Jedan od autobusa „putnika slobode“ zapaljen je u Alabami kad je Molotovljev koktel ubačen kroz prozor. Henk Tomas, jedan od putnika, sjeća se užasnog straha: „I dok je autobus gorio, morali da izaberemo da li da ostanemo u zapaljenom autobusu ili da izađemo iz autobusa i uđemo u gomilu koja će nas pretući na smrt.“ I, zaista dok su bježali iz autobusa, surovo su pretučeni. Lokalna ambulantna kola su odbijala da povezu ranjenje crnce, tako da su bili primorani da si međusobno pomažu, na sreću niko nije umro.

Sljedeći dan, više od 1500 ljudi se okupilo u baptističkoj crkvi u Montgomeriju (Alabama) da bi iskazalo počast "Putnicima slobode" i da bi ih podržali. Mladi pastor te crkve, Martin Luther King Jr. bio je jedan od govornika. Napolju se okupila skupina od oko 3000 bijelaca, pripadnika skupine Ku Klux Klana*, koji su počeli fizički da napadaju crnce. Policija u početku nije činila ništa da spriječi napade, ali je nakon predsjednikovih prijetnji da će poslati federalnu vojsku Guverner Alabame ipak naredio da se banda rastjera. Skupina je ponovo napala u rano jutro razbijajući prozore na crkvi i bacajući gasne bombe. Na to je skupina crnačkih taksista s ciljem da spasi ljude u crkvi počela da se naoružava spremajući se na kontranapad. Čuvši za to i strahujući da bi odgovor nasiljem na nasilje ugrozio još više života, Martin Luther King je zajedno sa 10 volontera hrabro izašao u razjarenu masu i probio se do crnačkih taksista. Nakon njegovog insistiranja na nenasilju, taksisti su odustali od svojih namjera i razišli se. King se zatim sa svojom pratnjom probio kroz masu nazad u crkvu, neozlijeđen.

Uprkos apelima vladinih funkcionera da se "Putovanja slobode" obustave, pokret nije odustajao. Bilo je jasno da bi, ukoliko se dopusti da "Putovanja slobode", nakon toliko nasilja, u tom trenutku prestanu, bila poslata poruka da je sve što treba da se učini kako bi se obustavila nenasilna kampanja - okretanje nasilju.

Tako su se putovanja nastavila i još više aktivista je pritvoreno zbog kršenja zakona o segregaciji, posebno u Misisipiju. Pored raznih oblika torture koju su podnosili, zatvorenici nisu dopuštali da ih se slomi, već su si podizali moral grupno pjevajući pjesme slobode. Nakon što bi na zahtjeve čuvara odbili da prestanu pjevati, oduzimani su im dušeci, posteljina i četkice za zube.

Nastojanja "putnika slobode" isplatila su se. Krajem 1961. američka vlada zabranila je segregaciju na autobuskim i željezničkim stanicama kao i u autobusima i vozovima koji prelaze granice saveznih država.

* Ku Klux Klan (KKK) je ekstremna desničarska organizacija nastala sredinom 19. vijeka sa ciljem isticanja superiornosti bijelih protestanata nad ostalim rasama (posebno crnačkom) i religijama. Klan je vremenom gubio na značaju, te se vremenom gasio i obnavljao 2 puta. Mnogi su poslije Drugog svjetskog rata pokušali po treći put obnoviti rad Ku Klux Klana, ali im to nije pošlo za rukom. Dolazilo je, ponkad, do obnavljanja aktivnosti pojedinih manjih grupa (od kojih su neke i danas aktivne), kao npr. u vrijeme donošenja zakona protiv segregacije iz 50-ih i 60-ih godina.