Drevni narodi ne mogu se u potpunosti razumjeti bez poznavanja njihove mitologije. Bogovi su predstavljali, izražavali i davali oblik onom što je, po mišljenju ljudi, bilo sveto: onom bitnom i opipljivom. Oni su možda više postojali u srcima ljudi nego u stvarnosti, ali takođe su izražavali potrebe, želje i težnje ljudi te predstavljali nešto što je nadilazilo svjetovnu prirodu ljudskih života, njihovo ograničeno djelovanje i opasnosti koje bi to djelovanje moglo donijeti. Na taj se način mitološke priče opíru uvjetima materijalnoga svijeta, kao i granicama vremena i prostora. One su, u svakom smislu, "čudesne", i ako ih želimo shvatiti, moramo se na trenutak odreći razuma i logike.
Mitovi ne umiru; oni se mijenjaju. Za vrijeme svog razvoja oni se mijenjaju u skladu s promjenama uvjerenja koje čovječanstvo doživljava. Oni odolijevaju ekstremnim promjenama i prilagođavaju se novim uvjetima, ponovno tumačeći svoje likove i transformirajući svoje strukture. Ali, oni ipak zadržavaju svoj prestiž, čak i ako čuvaju i prenose samo tragove civilizacije koja ih je stvorila. Ponekad se mitovi čak i isprepleću, a njihov se sadržaj preklapa, pa ih je teško razumjeti na izravan način.
Mitove nalazimo u svim zemljama. Stoga se čini da su svi narodi jednostavno morali prihvatiti takav način razmišljanja kako bi utvrdili svoje podrijetlo, ojačali svoje zajedništvo i potvrdili svoj identitet. Svaki od tih naroda ima svoju jezgru mitova koja se ponekad može činiti vrlo čudnom čitaocu iz neke sasvim drukčije civilizacije. Ali, to također omogućuje čitaocu da se udalji od svojega uobičajenog mentalnog teritorija.