Zemlja (glina, ilovaca) najjednostavniji    je  , ali  i   najrafiniraniji   kiparski materijal. Njom zapocinju svoj kiparski govor djeca, predistorijski  i  primitivni narodi.  Glinom    su   se izrazavali Egipcani, Krecani,  Indijci,   Kinezi, Japanci, Azteci,  Maya. U Grckoj      su     malenim terakotama     kipari prikazivali prizore iz dnevnog zivota i saljive prizore. Etruscani su cijelo svoje kiparstvo, osobito likove na sarkofazima, modelirali u slini. Pecena i bojom glazirana zamlja naziva se majolika i fajansa. Majoliku su poznavale vec mezopotamska i, kasnije, islamska arhitektura. Porculan nastaje pecenjem posebne vrste bijele zemlje na vrlo visokoj temperaturi. Potjece iz Kine i Japana. Moda porculana posebno se razvila u doba rokokoa u francuskom gradu Sevresu i njemackom gradu Meissenu. Zemljom modelirani kip moze se, posebnom tehnikom kalupa, odliti u sadri ili u bronci.

Kamen je skup, pa se mnogi kipari zadovoljavaju sadrenim odljevkom, koji ima i svojih posebnosti. Kip odliven u bronci nije samo trajniji od sadrenoga nego ima i suprotne opticke i taktilne vrednote. Broncaje prikladna za motive s cvrstom, napetom modelacijom. Ona u kipovima naglasava dramske trenutke iz zivota ljudi i zivotinja. Na ljestvici kiparskih vrijednosti kamen je najdragocjeniji plasticki materijal. Covjek iz kamenog doba isklesao je u cast zane kipic od kamena pjescara. Likove svojih vladara izradjivali su Mezopotamci u kamenu granitu, a Egipcani u kamenu bazaltu. U kamenu su klesali kipove bogova Grci, a careva Rimljani. Umijece klesanja zaostalo je u srednjem vijeku. Kasnije su se kipari romanickih i gotiskih katedrala morali zadovoljiti kamenom slabe tvrdoce. Drugi su kiparski materijali: staklo, papir i dr. Moderna se plastika sluzi razlistalim oblicima od lima i mobilima i pokretnim oblicima.