Osamdesete godine XIX
vijeka obiljezene su pojavom impresionizma. Iako je u predmetnom pogledu
nastavak realizma, impresionizam uspostavlja nov odnos prema svijetu.
Slikari impresionizma tragaju za novim nacinom vizuelnog izraza, iz
kojeg proizilazi i novi odnos prema predmetu. U pocetku je
impresionisticki postupak bio analiticki, ali ubrzo mrlje ciste boje
pocinju da brisu uobicajeni izgled predmeta. Od impresionizma pocinje
eksperimentisanje sa predmetom, koje se nastavlja do nasih dana.
Pojava impresionizma se
podudara sa prihvatanjem NJutnovog otkrica spektra i njegovog
zakljucka da je bijela svjetlost sastavljena od boja. Bilo je potrebno
sto pedeset godina da jedno naucno saznanje postane dio opsteg iskustva.
Impresionisticka slika je impresija-rezultat neposrednih vizuelnih
utisaka o suncevoj svjetlosti i predmetima obasjanim njome. Odbljesci
svjetlosti na vodi, snijeg, nebo sa oblacima, plast sijena ili lokvanji
na vodi bili su povod za nastajanje impresionisticke slike. Posljedica
slikanja svjetlosti izvan ateljea je rastocenost i dematerijalizacija
oblika, spontan namaz, koji se kroz vidljivi trag cetkice, osamostaljuje
kao vrijednost po sebi.
Saznanje da je
svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, vec samo
toplih i hladnih boja kojima je moguce izraziti svjetlost i sjenku,
naislo je na punu primjenu u slikarstvu impresionista.
Vazniji predstavnici
impresionizma su Edouard Manet, Claude Monet, Auguste Renoir i Edgar
Degas.