Velike frojdovske hipoteze

Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve što se odvija u snovima, nosi u sebi dimenziju koja ne izbija na površinu.To je podsvijest, rezultat niza događaja koji su se desili u ranom djetinjstvu, a možda čak i ranije, u neposrednoj sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom smislu, prvo kroz oralnu i analnu fazu razvoja.Ti slučajevi su cenzurisani.Oko treće godine dijete otkriva razliku među polovima.Ono, dakle, proživljava u tim prvim godinama ključne događaje, koji se možda nikad nisu realno desili, ali koji dotiču njegovu svijest: predstava koitusa (lat.coire, ići zajedno;sparivanje mužijaka i ženke, kod životinjskih vrsta i kod čovjeka) i kastracija (odstranjenje ili uništenje reproduktivnog organa, kod bilo kog pola). Za malog dječka, u pitanju je pretnja odsjecanjem polnog organa kao kaznom za njegovu masturbaciju, koja je za njega normalno pražnjenje edipovske požude. Za malu djevojčicu, saznanje o "onome što joj nedostaje" vodi je ka želji za penisom, odnosno od seksualnosti ka želji da ima dijete od svog oca, što je zapravo uvod u normalan razvoj heteroseksualnosti.Po Žaku Lakanu, kastracija je zamišljeni događaj koji povlači za sobom potčinjavanje subjekta simbolu, odnosno govoru.Putem govora prepliću se denominacije srodstva i zabrana.Za malog dječaka, društvene zabrane, čak i neformulisane, su u korjrnu potiskivanja predstava vezanih za seksualnost u podsvijesti, koja će biti ispunjena značajnim energetskim nabojem.Ono što je bilo potisnuto teži uvijek da se vrati u obliku simptoma (grč. sumptoma, koincidencija; subjektivni fenomen koji otkriva funkcionalni poremećaj ili povredu), lapsusa (lat. lapsus, klizanje; omaške učinjene pri govoru ili pri pisanju, koje podrazumjevaju brzu ispravku: Frojd smatra da lapsusi nastaju usled javljanja nesvjesnih želja), snova, itd.To je skup sukoba koje čine ljudsku ličnost.Frojd je osmislio dva opisa psihičkog aparata ("topika"):  prvi, dijeli "ja" na podsvijest, predsvijest i svijest; drugi na Id, Ego i Superego.Edipov kompleks predstavlja fundamentalno otkriće, ljubomora koju dijete osjeća prema roditelju istog pola i nepriznata želja da ga eliminiše, a zatim zauzme njegovo mjesto.Taj sukob je u osnovi neuroza kada Edip ne pronalazi povoljan ishod, a nastaje kada se subjekt okreće ka drugim objektima.

Analitička seansa i osnovna pravila analize

Neuroze, ali takođe i neke druge psihičke napetosti koje su u osnovi lošeg zdravstvenog stanja odraslog subjekta, mogu da ga navedu da konsultuje stručnjaka za psihoanalizu i osobu koja je i sama bila podvrgnuta psihoanalizi i koja je samim tim u principu sposobna da sluša pacijenta sa psihičkim problemima.Tokom analitičke seanse, asocijacije pacijenta između iskazanih i proživljenih, a zaboravljenih elemenata, omogućavaju mu da vrati unazad tok procesa potiskivanja i da se izvuku na svjetlost dana nesvjesni događaji.Prvo i osnovno pravilo psihoanalize je slobodna asocijacija: pacijent je zamoljen da se opusti i da kaže sve što mu prolazi kroz glavu, čak i ono što bude smatrao nepotrebnim, nepodesnim ili čak glupim.Od njega se samo zahtjeva da ne zamaruje ili sputava nijednu misao, bila ona sramna ili mučna.Rekonstrukcija priče pacijenta, pomoću potisnutog sjećanja stvara uslove za nestanak simptoma.

Povratak na vrh

Pa ipak, takav postupak se susreće sa dva problema: otporom i transferom ( Transfer je uticaj neke intelektualne ili fizičke aktivnosti na neku drugu koja joj slijedi, bilo da je mijenja u pozitivnom * pozitivni transfer* ili negativnom * negativni transfer*  smislu). Pacijent ubrzo nakon početka seanse nije u stanju da pusti misao da slobodno teče: pruža otpor njihovom prizivanju.Uporedo sa tim dolazi do prenosa nježnih ili neprijateljskih osjećanja vezanih za samu analizu (ali ne obavezno i za analitičara).Otpor postaje tada izraz transfera: analiza tada zaista počinje sa uvođenjem u igru, u život pacijenta, ponavljanje, nekad već proživljenih situacija koje prevazilaze kako pacijenta, tako i psihoanalitičara.Da bi se kontrolisalo to ponavljanje, potrebno je da se slijede druga dva pravila: 1. Smatra se da treba uzeti u obzir sve što proističe iz same analize, jer sve čini dio simptoma na kojem pacijent mora da radi da bi ga se oslobodio tako što će postati svjestan njega; 2. Analitičar ima težak zadatak da dopusti ili ne dopusti transfer, odnosno analizu, pošto neke osobe nisu spremne da se tome podvrgnu.Odgovornost analitičara je u tome da mora da zna prepoznati u kojim situacijama on smatra da može da podrži transfer, što je ostavljeno njegovom prethodnom iskustvu i njegovoj intuiciji vezanoj za njegove lične procese nesvjesnog (kontra transfer).

Povratak na vrh