|
Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne
države na sjeveru, a druge na jugu - koji su pak nastali povezivanjem
više neolitskih kultura - korijene njegove mitologije treba tražiti
upravo u tradicijama predistorijskih naselja. Logično je zato da je
religijska struktura Egipta isprva bila polivalentna. To je, naime,
direktna posljedica činjenice da je on u svojoj predistorijskoj epohi
bio teritorijalno heterogena zajednica plemena koja su imala zasebne
kultove. U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih
božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne
administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona
zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris -
antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog
oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet
(lešinarska božica). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa"
(mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala. U arhajskom
razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni
kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov sokol postaje
slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva
kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva,
te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska
sa krilima.
Nehbet
Najvažnija ideja pretpovijesnog i arhajskog razdoblja jest ona o Horusu
i Setu koji predstavaljaju simbole dviju država što su isprva bile u
sukobu, ali naposlijetku povezane u jednu cjelinu. To u svijesti
Egipćana nije bio tek povijesni, nego i mitski događaj u kojem su
podjednako sudjelovali i ljudi i bogovi. Faraonski kipovi još od ranih
dinastija sjede na prijestolju ukrašenom urezanim motivom, na kojem
Horus i Set zatežući užad oko jednog stupa sjedinjuju Gornji i Donji
Egipat. Smatra se da među najranija božanstva starog Egipta spada i bog
vječnog života i uskrsnuća Oziris koji će u faraonskom Egiptu do kraja
ostati najpopularnijim božanstvom. Bogovi se od ranih vremena prikazuju
u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu
životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o
tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki
različitih duhovnih bića.
Amon Ra
Važnost obožavanja Sunca raste s dinastijama Starog kraljevstva, a izraz
tog usmjerenja je i gradnja piramida. Faraoni 4. dinastije preuzimaju
naslov "sin Sunca", te od tada Sunce postaje glavnim bogom kojem se
pripisuje stvaranje, a oblici raznih božanstava postaju oblici njegovih
moći. Tako se u kasnijim razdobljima sa Suncem povezuje i Oziris, i Set,
i Ra, i Amon, i Aton i druga božanstva. Naredni stupanj razvoja religije
predstavlja težnja da se heterogeni kultovi uklope u jedinstveni
teološki sustav koji bi, u sada jedinstvenoj državi, (sa solarnim kultom
uzdignutim iznad ostalih) predstavaljao kompaktnu religiju, a kojem se
autorstvo može pripisati svećenstvu Heliopola. Sljedom tog nastojanja
nastaje mitologija u kojoj božanstva dobivaju različite uloge, a solarni
bog Ra postaje vrhovno božanstvo. Teološki sustav razvijao se u smjeru
učenja o emanacijama, što pretpostavlja postojanje jednog boga iz kojeg
nastaju svi ostali, (čime se opunomoćuju lokalni kultovi) koji su,
uostalom, emanacije i obličja jednoga boga. No, kako je pojam jednog
boga još suviše apstraktan za stari vijek, Egipćani tom jednom bogu daju
nekoliko različitih oblika, pa tako govorimo o različitim teogonijama
(mitološkim kozmogenezama). Oblici tog univerzalnog božanstva, kojem se
ujedno pripisuje i stvaranje svijeta su: Ra, Amon, Ptah i Atum. Tek će
se u Ptolemejsko doba pod utjecajem helenizma taj broj povećati
nastankom zasebnih kosmogeneza svakog pojedinog hrama. U klasičnoj fazi
egipatske religije (Od Starog kraljevstva do Kasnog razdoblja) sva su
ostala božanstva ili lokalni kultovi ili tek oblici nekoga od rečenih
kosmokreatora.
U razdoblju Starog kraljevstva, kada se ustanovljuju teološke doktrine,
nastaje i mitologija. To potvrđuje već prepoznatljiv sistem vjerovanja i
mitoloških ideja u Tekstovima piramida (5 - 6. dinastija). Tako u
Egipćana nalazimo tipične arhetipske zamisli: o stvaranju svijeta
(heliopolska, memfiska i druge kosmogeneze), o potopu (Mit o nebeskoj
kravi), o besmrtnosti i uskrsnuću (Mit o Ozirisu), o borbi dobra i zla
(Mit o borbama između Horusa i Seta), i slično. Simbol koji odgovara
riječi "bog" (eg. neter, kopt. nute) je ratna sjekira jednostavna
izgleda. Neki su od ranih egiptologa vjerovali da je riječ o zastavicama
kojima je u arhajskom dobu bilo označavano područje hramova, no jasniji
prikazi potvrdili su da je neter ipak sjekira. Kako je riječ o jednom od
najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su
nepoznati. Sa samim oblikom sjekire može se povezati jedino sazviježđe
koje su Egipćani nazivali Mesehtiu (Veliki medvjed), međutim ono u
egipatskom simbolizmu predstavlja bikovski but. Možda je odabir simbola
sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom
predistorijskog razdoblja.
|
