Vertikalne obalske
stijene ( klifovi ) Mohera jedan su od najsmjelijih poduhvata prirode u inače
pitomom pejzažu Irske. Ove tamne litice izdižu se iz Atlantskog okeana u vidu
kamene harmonike i protežu se 8 km duž obale grofovije Kler ( Clare ). Na klifovima
Mohera nije ništa pitomo-u njihovom podnožju nema pješčanih uvala, nema ni
travnatih padina na njihovim obodima, ni nježnog cvijeća na vrhovima. Uzdižu se
direktno iz mora do visine do 200 m; mada ih okeanski talasi i vjetrovi u
podnožju udaraju poput artiljerije, djeluje da će ovim napadima uspješno
obolovati još hiljadama godina. Na ovom je mjestu Atlantik zaista
neustrašiv. Svaki talas se, sa krestom od pjene, preliva preko prethodnog, već
razbijenog o stijene, i stvara sivoplavu eksploziju na litici. Osim u njmirnijim
danima, svako ko se usudi da dođe u blizinu strme ivice ovih klifova,bio to
čovjek ili životinja, biće okupan slanom vodenom prašinom koju podižu zapadni
vjetrovi.Stajati na vrhu klifova jeste jezivo iskustvo. Udari i huk talasa u kipućem kotlu ispod nas jedva se čuju od zavijanja vjetra,a kliktavi galebovi koji kruže iznad litica djeluju kao da su njemi. U olujnim danima nijedno drugo mjesto na Britanskim odtrvima nije tako negostoljubivo i istovremeno tako uzbudljivo. U podnožju klifova debela pjena boje kafe baca komadiće kamena visoko u vazduh, dok litice preuzimaju tamu kišnih oblaka iznad njih. Ovaj olovni jednobojni prizor upotpunjuje ploče metalnosivog mora sa bjelim mrljama.Iako djeluju neuništivo, klifovi polako propadaju. S vremena na vrijeme čitavi djelovi stijena strmoglave se u more, odlomljeni zajedničkim djelovanjem kiše koja rastvara zemlju na vrhu litice i soli koju donosi more i koja nagriza površinu stijena. Klifovi su svoju priču i započeli u moru. Njihov temelj od krečnjaka ( koji čine bezbrijni kosturi minijaturnih morskih bića ) postavljen je pre više od 300 miliona godina. Vijek po vijek more je nanosilo sve više i više slojeva raznobojnog krečnjaka i škriljaca, a pomjeranje kontinenata dovelo je do toga da sve to na kraju bude izneseno znad površine mora.
Pisac iz Dablina Džejms Planket ( James Plunkett ) napisao je: "Po magli izgledaju... kao noćne more nekoga poremećenog boga; kad je vrijeme lijepo, a posebno pri zalasku sunca, pripadaju mitologiji i podzemnom svijetu".
Ipak pisce nije inspirisala samo veličanstvenost ovih obalskih stijena. Ovdje se pojavljuju i sjećanja na vrijeme kada su drevni irski junaci, stvarni ili mitski, ponovno kročili ivicama litice. Ime Moher se odnosi na drevno utvrđenje Moher ( Mothair ) koje su sagradili doseljenici na rtu Hegz Hed ( Hag's Head-Vještičina glava ) u doba prije Hrista. Nažalost, ostatci utvrđenja su uništeni za vrijeme ratova protiv Napoleona kako bi se napravio prostor za izgradnju izviđačkog tornja. Kažu da dio klifova podsjeća na ženu koja sjedi i gleda u more. Ovdašnje stanovništvo vjeruje da je to stara vještica Mal,koja je pretvorena u kamen. Ona je jednom progonila sjevernoirskog junaka Kukulejna ( Cuchulainn ) duž rta Look Head nešto niže uz obalu. Legenda kaže da je pogrešno procjenila skok, pala u more i udavila. Najsjeverniji dio stijene poznat je pod nazivom Ždrebeća litica ( Aill na Searrach ). Riječ je o ždrjebadi, po predanju vilinskog porijekla, koja su ubog nekog napoznatog razloga takođe skočila sa litice na tom mjestu.
Od rta Vještičine glave na jugu, gdje su visoke oko 120 m, klifovi postepeno rastu do mjesta na sjeveru gdje su najviši. To mjesto obilježava O'Brajanov ( O'Brien ) toranj. Dalje na sjever duž protežu su uske terase, zatim se kopno polako spušta, sve do pješčanog zaliva u ribarskom naselju Dulin ( Doolin ). Najspektakularniji doživljaj pruža prizor sa sjeverne stjene, odakle dobro utabana staza pokrivena velikim pločama od krečnjaka vodi ka O'Brajanovom tornju. Na sjeveru se vide stijene veličine čovjeka, koje razbacane po šljunkovitoj plaži izgledaju kao da nisu veće od kamenčića, a crvena traka najsjevernijih obalskih stijena uzdiže se do udaljenih kupastih vrhova planine Connemara's Twelve Pins. Južno od ovog područja nalazi se usamljeni svetionik na rtu Lup Hed, koji označava zapadni vrh grofovije Kler, a u pozadini se proteže sjenovita silueta planine Keri ( Kerry ). Posmatranje zapadne strane treba ostaviti za sam kraj. Kada se pogleda dole, može se vidjeti grubo isklesana stjena ispod tornja koja se s vremenom, pod uticajem vjetra i vode, svela na usku traku. Visoka je 60 m, ali posmatrana s vrha litice djeluje mnogo manja. Teleskop na tornju postavljen je tako da se kroz njega vidi površina obližnje litice, a bjela pruga koja prolazi otprilike sredinom litice nije sloj fosilizovanih stjena, nego je to crta koju prave morske ptice-tropski galebovi i njorke.
I na kraju, neka vam se oči usmjere prema ogromnom prostranstvu Atlantskog okeana koji se seže do horizonta i dalje, na kojem se ističu samo tri izbočine ostrva Arana. U vedrim danima njihove srebrnosive stjene zavodljivo svjetlucaju, ali kada se nad ostrvo nadvije oluja, djeluju sivo i opasno kao da bi svakog momenta mogle odlučiti da pređu preko South Sound-ai okruže kopno. Ipak, od toga nema bojazdi sve dok klifovi Mohera stoje čvrsto kao nepobjedive tvrđave i brane obalu.
back povratak na vrh stranice
