Obala kostura
Kosti potonulih i o[te'enih brodova rasute su po jednoj od najopasnijih i najsamotnijih obala na svijetu

 Divljina prekrivena bijelim pijeskom leži između drevne pustinje Namib i hladne vode Atlantskog okeana. Portugalski pomosci su ovaj dio namibijske obale nazvali "obalom pakla". Danas je poznata kao Obala kostura. Kada je Švedski istraživač i prirodnjak Čarls Džon Anderson posjetio ovu obalu 1859. godine, obuzela ga je "strijepnja, gotovo strah". Uzviknuo je: "Bolje bi bilo umrijeti nego biti prognan u ovakvu zemlju". Posmatrana iz vazduha, Obala kostura je izbrazdana milionima zlatnih dina koje se šire na sjeveroistok od Atlantskog okeana do šljunkovitih ravnica u unutrašnjosti. Između dina izranjaju drhtava priviđenja iz sumornih ploča pustinjskih stijena,posljednjih ostataka tla koje je prekrio pjesak koji se u toku jedne godine može pomjeriti i za 15 m. Opasne suprotne struje, snažni vjetrovi, magla koja se iznenada prišunja, kao i grebeni čiji nazubljeni prsti ponekad sežu duboko u more, prouzrokovali su propast mnogobrojnih brodova duž čitave Obale kostura. Priče govore o mnogobrojnim ljudima koji su preživjeli brodolom i dokopali se obale, srećni što su živi,a onda postali žrtve spore smrti. Olupine putničkih brodova, topovnjača, galija, koča i brzih jedrenjakaleže razbacane duž cijele obale. Dvanaest obezglavljenih skeleta, koji su ležali zajedno na obali sa dječijim skeletom uz napuštenu kolibu nađeni su 1943. gobine. Na obližnjoj stijeni bila je ispisana poruka: "Nastavljam prema rijeci 100 km sjeverno odavde, a ako iko ovo nađe i krene za mnom, Bog će mu pomoći". Ova poruka je napisana 1860. godine. Do danas nije otkriveno ko su bile tragične žrtve, kako je došlo do njihovog brodoloma i zašto su nađene obezglavljene. Obala kostura je dobila svoje ime kada se švajcarski pilot Karl Nauer srušio negdje na obali 1933. godine dok je letio iz Cape Town-a prema Londonu. Novinar je napisao da bi njegovi ostatci jednog dana mogli biti prinađenina Obali kostura. Nauerovi posmrtni ostatci nikada nisu pronađeni, ali je ime zadržano. Naučnici suva riječna korita nazivaju "linearnim oazama", pošto podzemne vode hrane nevjerovatan broj biljaka i životinja. Ovamo dolaze sisari iz Namibije da pasu travu i brste grmlje koje preživljava zahvaljujući vlazi. Slonovi svoje surle zabadaju dubokou pijesak tražeći vodu. Oriks antilope grebu po prašnjavoj površini svojim papcima tražeći bilo kakav trag vlage. Na ovoj obali, na kojoj se pustinja i more sudaraju u prizoru tutnjajućih talasa i pitomih plaža,  talasi donose u zoru na obalu milione raznobojnih kamenčića granita, bazalta, pješčara, ahata, karneola i kvarca. Kada se približava noć i magla prodire u dine, sićušni stanovnici Obale kostura pojavljuju se iz pijeska da sakupe vodu iz magle-to je jedina vlaga koju će ikada dobiti. Pojavom novog dana nastavlja se i čudo života u pustinji. Grantova zlatna krtica, koja je tek nešto duža od prsta i sasvim slijepa, zaranja duboko u pijesak gdje vreba skakavcei insekte koji traže sklonište od sunca.   

Kraj potovanja- Slomljene kosti brodova razbacane su po obali. Vjetar, struje i grebeni prijete svim brodovima koji se previše približe.

back                                                                                                                                                                         povratak na vrh stranice