O VULKANIMA
Vulkani, najneobičnije manifestacije energije, oblikovali su velike dijelove Zemljine kore. Oni pružaju ključ za upoznavanje prošlosti Zemljine unutrašnjosti. Tla nastalu raspadanjem vulkanskih stijena vrlo su plodna, pa ne iznenađuje što milioni ljudi žive u sijeni vulkana, premda za njihovih erupcija ima mnogo ljudskih žrtava. Gornji dio omotača Zemljinog jezgra, ispod same kore, gotovo je otopljen. Ako se u tom dijelu Zemljine unutrađnjosti pritisak samo malo smanjim zbog pomijeranja ploča u kori, magma se potpuno otopi, postaje žitka. Otopljene stijene (magma) lakše su od okolnih, pa se zbog magmatskog pritiska postepeno dižu prema površini, posebno duž rasjednih linija. Topljenje stijena uzrokovače i neznatno povećanje toplote, pa stručnjaci misle da grupe radioaktivnih elemenata stvaraju dovoljno toplote za formiranje magme. Duž srednjookeanskih grebena gdje se razmiču ploče u Zemljinoj kori, pritisak se naročito smanjuje. Zato magma gotovo neprestano prodire, hladi se i stvara novu koru. Druga se lava slijeva u podzemnim šupljinama - magmatskim ognjištima, koja, ako se ne ohlade, mogu biti nestabilna i uzrokovati erupcije. Kad dođe do erupcije, oticanje se ubrza, jer se snižavanjem pritiska oslobašaju gasovi otopljeni u magmi, u kojoj sada nastaju veći mjehuri. Mnogi od tih gasova, npr. vodonik, sumpor-vodonik i ugljen monoksid izgore kad dođu u kontakt sa vazduhom. Zbog toga se u krateru ( ili grotlu ) povisi temperaturu, pa lava postaje još fluidnija. Ako je viskozna lava zadrži gasove, pa se oni oslobađaju samo erupcijuom. Snaga takvih erupcija, a i erupcuija uopšte povećava se kad do magme dopre voda i pretvori se u paru.
Za vulkane nastale kuljanjem lave karakteristična su grotla na vrhu. Često još imaju i sporedne ( ili adventivne ) kratere. Ponekad se iz ognjišta izlije velika količina magme i podzemna se šupljina gotovo isprazni. Tada se vulkanski brijeg može urušiti u nastalu prazninu pa nastanu prostrane udubine strmih strana nazvane kaldere.
Vulkani leže duž velikih tektonskih lomova na Zemljinoj površini - duž srednjookeanskih grebena i njihovih kontinentskih ploča - i na razmeđi ploča u Zemljinoj kori. Poznati "vatreni prsten" oko Tihog okeana zapravo je rub Tihookeanske ploče.
Najviše se vulkana nalazi pod morem, tvoreći uzvisine u dubokomorskom dnu. Vjerovatno su većinom ugašeni. Ti vulkani tamo nastaju jer je okeanska kora veoma tanka pa se magma lako probija. Za tihi okean se misli da u njemu ima vbiše od 10.000 vulkana visokih iznad 1000 metara.
Nekoliko vulkana, koji leže u unutrašnjosti kontinenta daleko od doticaja ploča u kori, nastalo je lokalnim zagrijavanjem zbog radioaktivnosti ili zbog vručih tačaka u vanjskom dijelu omotača Zemljinog jezgra.
Osim spomenutih podmorskih vulkana još se oko 500 aktivnih vulkana nalazi na kopnu među kojima ima 20-30 aktivnih gotovo svake godine. Za vulkan se kaže da spava ili da miruje između dviju erupcija. U aktivne se vuklane uvrštavaju oni koji su imali erupcije za vrijeme pisane istorije. Međutim, vulkani mogu mirovati i duže nego što doseže ljudska istorija, pa i "ugašeni" vulkani, ponekad ožive. Npr. Helgafell na ostrvu Heimaeyju blizu Islanda 1973. god. Jedan od najpoznatijih vulkana na kopnu je Paracutin u Meksiku, koji je nastao usred kukurizišta 1943. Na karti su prikazani aktivni i tek nedavno ugašeni vulkani koje je još posmatrao pračovjek, npr. vulkani u Francuskoj. Geološka istorija obiluje "fosilnim" vulkanima (kojih nema na karti). Edinburg, glavni grad Škotske, bio je aktivni vulkan prije 325 miliona godina.
VULKANSKI PRODUKTI I TIPOVI ERUPCIJA
Vulkani izbacuju gasove, tečne i čvrste materije. Od gasova najviše azota, ugljen-dioksida, hlorovodonika, vodene pare, ugljen monoksida i sumporvodonika. Vulkanski proizvod u tečnom stanju naziva se lava, koja se može stvrdnuti u naborima ili je slična troski. Očvršćavanje lave zavisi od temperature.
Erupcije tečne lava su mirne. Žitkiju lavu koja ne dopušta gasovima da se oslobode kod visokog pritiska prate eksplozije. Vrlo žitka magma provaljuje iz grotla u snažnu ekspoloziju kao pepeo i krš. Krateri su često pretvoreni u jezera, pa se za erupcija stvaraju blatni tokovi, koji su još destruktivniji, i , štaviše opasniji od tokova lave.
Vulkani su zapravo sigurnosni ventili u Zemljinoj kori: što su im kalani suženiji, to su erupcije strašnije. Od do sada poznatih, največom vulkanskom katastrofom smatra se erupcija vulkana Tambora (Indonezija) 1815. Za same erupcije život je izgubilo 10.000 ljudi, a još ih je kasnije umrlo 82.000 od bolesti i gladi. Indonezijsko je bio nenaseljeno ostrvo Krakatau, koje je 1883. godnine vulkanska erupcija raznijela u komadiće. Veliki morski talas ( cunami ) koji je prouzrokovan tom erupcijom, u smrt je odvukao 36.000 ljudi. Prema poadacima još je strašnija erupcija bila 1470. p.n.e. na ostrvu Thera ili Santorino u Egejskom moru.
Vulkanske se erupcije ne mogu spriječiti, ali se ponekad mogu predviditi. To se najbolje postiže posmatranjem slabijih zemljotresa.
|
|
|
|
|
|