Gospodar je svijest koja postoji za sebe, ali ne više samo pojam te svijesti, već za sebe postojeća svijest koja je posredovana sa sobom pomoću jedne druge svijesti, naime pomoću jedne svijesti u čiju suštinu spada to da je ona sintezirana sa samostalnim bićem ili sa stvarnošću uopšte. Ta druga svijest je Rob. On solidarizirajući se sa životinjskim životom, čini prisno jedinstvo s prirodnim svijetom stvari. Odbijajući da stavi život na kocku u borbi za čisti prestiž, on se ne izdiže iznad životinje. Dakle, takvim on smatra samog sebe, a takvim ga smatra i Gospodar. Međutim, rob priznaje Gospodara u njegovom ljudskom dostojanstvu i stvarnosti. Sigurnost Gospodara nije čisto subjektivna i neposredna, nego i objektivna i posredovana priznanjem drugoga (Roba).
Dakle, Gospodara smo shvatili kao pojam Samosvijesti, kao neposredan odnos Bitka za sebe, i kao posredovanje, tj. kao Bitak za sebe koji postoji samo po jednom drugom bitstvu (Gospodar je Gospodar jedino po tome što ga Rob priznaje kao Gospodara). Gospodar se odnosi posredno prema Robu, posredstvom samostalnog bića. To samostalno biće je okov Roba. Od tog okova Rob u borbi nije mogao da apstrahuje, i zbog toga se pokazao kao nesamostalan, da bi u stvarnosti posjedovao svoju samostalnost. Gospodar je pak vlast nad tim bićem, jer je u borbi pokazao da to biće za njega važi jedino kao negativno, a to biće vlast nad drugim, to Gospodar ima toga drugoga pod sobom. Isto tako, Gospodar se odnosi posredno na stvar, preko Roba. Rob, ne može svojim činom negacije neku stvar dokrajčiti do uništenja (jer je ona za njega samostalna), on ju može samo preraditi (pripraviti za potrošnju, ali ne i potrošiti je). Međutim, za Gospodara neposredan odonos prema stvari konstituira se ovim posredovanjem ( radom Roba koji prerađuje prirodnu stvar, sirovinu, radi njezine potrošnje od strane Gospodara) kao čista negacija bitka, tj. kao Užitak! Budući da je cijeli napor izvršio Rob, Gospodar treba samo da uživa u stvari što ju je Rob za njega pripravio i da je negira, da je dokrajči, trošeći je. Ono što nije uspjelo Žudnji ( čovjeku čije su žudnje prije borbe bile upravljene direktno na Prirodu) uspijeva Gospodaru (njegove se žudnje upravljaju prema stvarima koje je Rob preradio). Gospodar uspijeva da dokrajči stvar i da se zadovolji u Užitku. Dakle, zahvaljujući radu Roba, Gospodar je slobodan prema Prirodi.
Odnos Gospodara i Roba nije priznanje u pravom smislu riječi! Gospodar nije jedini koji sebe samatra Gospodarom, i Roba ga smatra takvim. Priznat je, dakle, u svojoj ljudskoj stvarnosti i u svom ljudskom dostojanstvu. Ali, ovo priznanje je jednostrano, jer on, sa svoje strane, ne priznaje ljudsku stvarnost i ljudsko dostojanstvo Roba. Priznat je, dakle, od nekoga koga on ne priznaje. Tu je tragičnost njegove situacije! Gospodar se borio i rizikovao život za priznanje, ali je postigao tek jedno za njega bezvrijedno priznanje. On može biti zadovoljan jedino priznanjem od strane onog za koga priznaje da je dostojan da ga prizna. Gospodar je to što jeste jedino što je njegova Žudnja smjerala ne na stvar, već na drugu žudnju, i na taj način bila žudnja za priznanjem. Međutim, on je postigao priznanje Roba (tj. stvari). Tako se njegova Žudnja na kraju usredotočuje na stvar a ne na Žudnju kako se to na početku činilo. Poslije borbe on nije ono što je htio da bude počinjući ovu borbu – čovjek priznat od drugog čovjeka. Dakle, ako čovjek može biti zadovoljan jedino priznanjem, čovjek koji se ponaša kao Gospodar to nikada neće biti! A budući da je čovjek na početku ili Gospodar ili Rob, zadovoljen će biti Rob, tj. onaj koji je bio Rob, prošao kroz Ropstvo, i to svoje stanje dijalektički ukinuo.
Cjelovit čovjek, koji će ujedno biti i apsolutno slobodan, biće Rob koji je ukinuo svoj ropstvo, jer ropstvo je izvor svakog ljudskog i društvenog napretka. Istorija ljudskog društva je u stvari istorija roba radnika. Da bismo to shatili potrebno je da odnos gospodara i roba posmatramo sa gledišta roba. Rob, podređivajući se gospodaru, poštuje ljudsku slobodu. On ju jedino nalazi u drugome, što gosapodar ne može jer Gospodar nije sposoban da prizna drugoga koji njega priznaje i time završava u ćor-sokaku. Kako bi se uspostavilo obostrano priznanje ove dvojice, potrebno je da Rob prestane da bude Rob. Međutim, biti Rob znači bojati se apsolutnog gospodara, smrti, pred kojom je Rob u trenutku odluke pokleknuo i odustao od svojih ciljeva. Za razliku od roba, Gospodar je rizikovao svoj život da bi postao Gospodar, što je za njega najviša dana vrijednost, koju on ne može premašiti. Zbog toga on ne može da se promjeni i da napreduje, dok Rob nije želio postati Rob. On je to postao jer nije htio da izgubi život da bi postao Gospodar. On ne želi da bude Rob, ali ne želi ni potpuno postati Gospodar zbog žrtve koje bi eventualno morao da podnese. Zbog toga je Rob za promjene i, u stvari, sama promjena po sebi.
S obzirom da Gospodar roba sili na rad, a rad je, u ovom slučaju, promjena prirode, odnosno, obrada prirodom stvorenih tvari, Rob, radeći, postaje Gospodar prirode. Ali on biva zaštićen time što svoje gospodarenje vrši za višeg gospodara, tako da se uvijek može ograditi time što je primao naredbe od svoga gospodara. On je postao Rob samo zato što je bio Rob prirode, podređujući se njenim zakonima. Poastajući radom Gospodar prirode, Rob se oslobodio svoje vlastite prirode. Rob je, dakle, pokleknuvši pred smrću postao Rob prirode, a kontrolišući tu prirodu postao njen Gospodar. Oslobađajući roba od prirode, rad ga oslobađa i od njegove ropske priorde, oslobađa ga od gospodara. U prirodnom Svijetu je, naime, Rob Rob gospodara, dok u tehničkom, koji sam Rob svojim radom stvara, Robu predodređeno da postane apsolutni Gospodar. Dakle, budućnost nije podređena Gospodaru ratničke prirode, već Robu koji radi. Ali da bi Rob došao do te apsolutne moći potrebno je da postigne savršenstvo. Savršenstvo može biti postignuto samo u radu i njime. Tek pošto je Rob radio za gospodara, on razumije nužnost borbe između gospodata i roba, kao i vrijednost rizika i tjeskobe koju ona uključuje. Rad preobražava Roba, Svijet i obrazuje Čovjeka. Čovjek koji hoće da radi mora da potisne svoj nagon koji ga jera na nepsoredno trošenje sirovog predmeta. A Rob može raditi za nekog drugog, tj. Gospodara, jedino potiskujući vlastite žudnje.On tako odgađa razaranje stvari, pripremajući ih za upotrebu. Preobrazujući stvari, on preobražava i Svijet, a zjaedno s njim i sebe. Čovjek se radom objektivno ostvaruje kao čovjek koji postaje nad-prirodno biće. Dakle, rad obrazuje iz životinje čovjeka. Ali postojanje savršenstvao, zadovoljenog čovjeka, zahtjeva postojanje ropstva u istoriji tog idividuuma, odnosno da je on sam bio ili jeste Rob. S obzirom da nema Roba bez Gospodara, jer bez njega ovaj proces ne bi bio moguć, Gospodar je katalizator istorijskog, antropogenog procesa. U oblikovanju stvari, odnosno radu, negatorska-negativnost vlastite Svijesti, tj. Njezin Bitak-za-sebe, za nju se uspostavlja u Svijet jedino time što ona ukida prirodni oblik. Kod gospodara Bitak-za- -sebe je, za ropsku Svijest, jedan drugi Bitak-za-sebe. Radom Bitak-za-sebe uspostavlja se za nju kao kao njezin vlastitii ona postaje svjesna toga da ona sama postoji za sebe. Čovjek koji radi prepoznaje u Svijetu sopstveno djelo, u njemu prepoznaje samog sebe, u njemu upoznaje svoju objektivnu stvarnost svoje ljudskosti. S obzirom da je rad karakteristika Roba, čovjek postiže sopstvenu samostalnost tek nakon što je prošao kroz ropstvo, nakon što je savladao smrtnu tjeskobu radom izvršenim u službi drugoga.
Iz toga slijedi, da živjeti znači služiti nekoga koga se bojimo, nekoga ko ulijeva tjeskobu, odnosno, služiti Gospodara. Služiti Gospodara, pak, znači pokoravati se njegovim zakonima. Služeći drugoga, čovjek se oslobađa straha od smrti, ali čovjek ne može sebe preobraziti bez rada. Ako se mijenja, samo on to zna, te je njegova promjena subjektivana. Ova promjena ga dovodi do sukoba sa nepromjenjenim Svijetom čime on postaje luđak ili zločinac, koji bivaju osuđeni od prirodne, objektivne, društvene stvarnosti. Jedino rad, usklađujući neobjektivni Svijet sa subjektivnom idejom, poništava element ludila i zločina.
U Svijetu postoje nužni Robovi koji nikad nisu osjetili smrtnu tjeskobu, te ostaju saglasni sa Svijetom i ne žele da ga preobraze. Dok gospodar živi, on sam je potčinjen Svijetu čiji je Gospodar bez prestanka, te tako i on postaje nužni Rob. Dok živi, on, dakle, ne dostiže potpunu slobodu i ne uspijeva da se uzdigne iznad Svijeta. Samo Rob može preobraziti Svijet i stvoriti Svijet u kojem će biti slobodan. A Rob dolai do njega samo kroz prisilan i tjeskoban rad izvršen u službi Gospodara. Rob sam sebe preobražava i stvara nove objektivne uslove koji će mu dozvoliti da započne Borbu za priznanje. Sav rad Roba ne ostvaruje volju Gospodara, već onu prvobitnu volju Roba, iako nesvjesno. Tako Rob uspijeva tamo gdje je Gospodar nužno osuđen na propast. Dakle, prvobitna zavisna, služeća i ropska Svijest je ono što ostvaruje i objavljuje ideal samostalne Samosvijesti, koja je na taj način njezina istina.