Samosvijest je biće za sebe, odnosno, ona isključuje sve drugo iz sebe i jednaka je sama sa sobom. Njeno JA je i njena suština. Sve drugo ona shvata kao nevažan predmet, ali to drugo je također jedna samosvijest, tako da se prema jednom individuumu pojavljuje neki drugi individuum (samosvijest). Ti individuumi postoje jedan za drugog kao obični predmeti, tj. oni imaju izvjesnost o sebi, ali ne i onom drugom. To dovodi do nepoznavanja istine koja se sastoji u tome, da spozna drugi individuum i da na osnovu tog individuuma (koristeći ga) dođe do prave istine o sebi. Ta istina je rezultat dvostrukog djelovanja, djelovanja samim sobom i djelovanja drugog individuuma. Djelanje obeju samosvijesti se sastoji u borbi na život i smrt, čime obe samosvijesti dokazuju i samu sebe i onu drugu samosvijest. Jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvedočava sloboda. Odnosno, čovjek namećući se drugom čovjeku postaje ljudski. Ukoliko on još nije potpuno priznat od strane drugoga, taj drugi je cilj njegovog djelovanja i njegovo priznanje je ono što je potrebno za potpunu sliku samoga sebe. Tako prvi individuum dolazi izvan sebe, ali za njega još uvijek bivaju važne njegova vlastita vrijednost i stvarnost. Da bi došao do svojih primarnih ciljeva, prvi individuum mora da zna da je drugi individuum ljudski. Zbog toga on mora da bude spreman da negira svoj životinjski život u borbi za priznanje svog ljudskog bitka-za sebe i da drugi individuum izazove na borbu na život iz čistog prestiža. Svaki individuum u toj borbi teži ka smrti drugog individuuma, ali tu smrt nikada ne postiže. Postavlja se pitanje: Zašto?
Smrt same samosvijesti u cilju istine je nepostojeći izlaz, jer samim ukidanjem života i samosvijesti dolazi i do ukidanja istine vezane za tu samosvijest. Ako u borbi oba protivnika nestanu, svijest se negira, a ako jedan od protivnika izgubi život, ovaj drugi ne može više da od njega bude priznat. Život je, prema tome, prirodna pozicija svijesti, dok je smrt prirodna negacija života. Čovjek iz borbe ne izvlalači nikakav dobitak ako ubije protivnika, nego samo onda kada ga dijalektički pokori (mora ostaviti njegov život i svijest, ali ne i samostalnost). Razlaganjem tog jedinstvenog jedinstva nam daje jednu čistu samosvijest i jednu svijest. Oni su nejednaki i suprotni pa tako iz njih nastaju dva suprotna oblika svijesti:

a) samostalna svijest- njena suština je biće za sebe
b) nesamostalna svijest- njena suština je život ili biće za neku drugu svijest.

Ovi oblici svijesti su osnova teorije ropbovanja i gospodarenja, koju je Hegel u djelu Fenomenoligija duha implicitno iz ove podjele i izveo. U tom odnosu roba i gospodara, samostalna samosvijest je Gospodar, dok druga samosvijest, ona nesamostalna, predstavlja roba i sve šta on jeste. Odnosno, Rob je pobjeđeni protivnik koji nije do kraja riskirao život, nije prihvatio princip: pobjediti ili umrijeti. Prihvatio je život po pravilima Gospodara, dakle zavisi od njega i ostajući na životu, živi kao Rob.