Čovek se neumorno trudi da pronikne u budućnost i ta težnja stara je koliko i samo čovječanstvo. Izgleda da su u tome najdalje otišli astronomi. Teško je moglo biti onih koji su odoljeli znatiželjnom pogledu u nešto što ih čeka u budućnosti. Ta radoznalost manifestovala se na različite načine, dovodila je često do zabluda ili ređe do točnih predviđanja, što samo po sebi dokazuje da je budućnost teško predvidiva. Ni Milanković nije mogao da pobjegne sindromu budućnosti, ali mu je prilazio veoma odmjereno i sa velikim respektom. Znao je da će mnoge stvari dokumentirati, a kada se nešto napiše to onda ostaje naraštajima da o tome sude. Budućnost može da se gradi na prošlosti. Ukoliko postoji neko dobro sredstvo koje može sa velikom tačnošću da otkrije događaje iz prošlosti, ono putem preslikavanja daje projekciju budućih zbivanja. Milanković je pronašao dva- matematiku i astronomiju ili nebesku mehaniku.
Milanković kaže: —Astronomija po pitanju Zemljine istorije može da uradi još nešto što nijedna druga nauka nije u stanju. Geologija i druge deskriptivne nauke mogu konstatovati samo ono što je već bilo, a astronomija moše da nam kaže i ono što će se dogoditi. Pa kao što je ona u stanju da predvidi sva pomračenja sunca koja će se u toku idućih vijekova dogoditi, tako mogu ja već sada da na temelju astronomskog računa predvidim da će u toku narednih 26 100 godina ljeta biti u našim krajevima postepeno toplija. Tako će godine 28 000, 55°C sjeverne geografske širine primati za vrijeme ljetnje polugodine istu količinu sunčeve toplote, što je danas prima 52°C sjeverne geografske širine. Uzmemo li, dakle, u obzir da vinova loza danas uspjeva u Njemačkoj upravo do 52°C severne geografske širine, to sljeduje da će ona u to doba moći uspjevati do 55°C, tj. do samoga mora i do danske granice“. Sjeverna granica masline u Europi danas se pretežno nalazi duž mediteranske obale- Tirenskog, Jadranskog i Egejskog mora. Veći prodor u kontinentalni dio ostvaruje se u Grčkoj, Crnoj Gori, Hercegovini, Španiji i Portugalu. Ukoliko bi došlo do klimatskog otopljavanja daljni prodor masline ka sjeveru bio bi moguć u dijelu Iberskog poluotoka sve do Pirineja, a na balkanskom poluotoku duž rijeka Jadranskog, Jonskog i Egejskog sljeva. Do svega ovoga ipak ćemo pričekati hiljade godina. Sve to treba da doživi neka nama daleka i pouzdano visoko razvijena civilizacija, ni nalik na savremenu.
Tragajući za prošlošću i budućnošću, Milanković je nalazio različite odgovore na postavljena pitanja. Jedno je bilo konstitucija zemljine atmosfere u njenom sadašnjem i primitivnom stadijumu.
Postavivši odgovarajuće jednačine, Milanković je matematički izračunao tri fizičke veličine Zemljine praatmosfere: temperaturu, pritisak i gustinu. Koliko su to udaljena pitanja, može se prosuditi po tome što matematički aparat doseže nekoliko milijardi godina unazad, tj. u vrijeme kada je zemljina površina bila u tekućem stanju. Da bi se u jednačine unijele što korektniji podaci bilo je potrebno poći od nečega. Milanković je uzeo da je apsolutna temperatura najnižeg atmosferskog sloja 187°C, pošavši od činjenice da je temperatura raspada gotovo svih minerala naše planete iznad 1600°C, što znači da je bilo uslovljeno jedno drugim. Isto tako imao je pouzdan podatak za gasnu konstantu, jer je znao da se najveći dio vodene pare u praatmosferi nalazio u prezagrijanom stanju i iznad kritične temperature.
Kada je riješio postavljene jednačine Milanković je mogao da zaključi da se praatmosfera protezala čak 300km više od današnje, a da je u donjih 292km bilo pregrijane vodene pare koja se ponašala kao savršen gas. Tek na toj visini dostignuta je tačka ključanja, odnosno na toj visini bila je zona oblaka koja se uzdizala , po Milankovićevim proračunima, do 304km u vis. Ovih 12 km, od 992 do 304, imalo je ulogu plašta, koji nije dozvoljavao prodor u niže slojeve. Svjetlost je, dakle, zaustavljana na toj visini, a zemlja je rotirala u mraku ili je bila obasjana sopstvenom svetlošću koja je dopirala iz ušarene magle i lave, ali samo u jednom malenom rasponu, tek nešto neznatno iznad povrłine. Sliku strašnog suda u praskozorju naše planete Milanković je, dakle, došivljavao preko atmosfere, jednog od osnovih elemenata za nastanak šivota na planeti.
Svoje jednačine, našalost, nije dalje razrađivao. Zadovoljio se osvrtom na planete Merkur i Mars za koje je rekao da su prošli stadij koji je prošla Zemlja, dok je za Veneru, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun računao granične visine atmosfere koje mogu da postoje kao atmosfere vodene pare. Velika šteta što Milanković svoj matematički aparat termičke konstitucije planetske atmosfere nije razrađivao dalje ili da se bar zadržao na zemlji tako da ga proširi svojim proračunima od njegovog primitivnog stadija, pa sve do današnjice s mogućim pogledom u budućnost.
Taj izazov mu je nekako ostao po strani ili ga je na drugi put odvelo osunčavanje zemlje kojem je trebalo posvjetiti veoma mnogo vremena. Po završetku tog velikog posla, kako sam priznaje, više se nije mogao vraćati na početak. Da se odlučio na ovo prvo vjerojatno bi ga to dovelo do isto tako interesantnih rezultata kao što je to bio slučaj sa insolacionim dijagramom. Na tom putu, da ga je bilo, verujemo da bi Milanković definisao vrijeme nastanka prve vode ili čak trenutak pada prve vodene kapljice na zemlji. Njegov matematički aparat bi mu omogućio da prati razvoj atmosfere, njeno smanjivanje do sadašnje visine do 20km, svakako bi našao i cikluse u razvoju svjetskog mora, faze izdizanja i spuštanja razine i ko zna što još. Poznavajući njegovu znatiželju, sklonost ka riješavanju različitih problema, kao što su bili najveća moguća visina Vavilonskog tornja, moderne tehnike ili čudesni rezervoar, kod koga je pritisak vode u svim tačkama jednako napregnut i ima matematički tačan oblik vodene kapi, koja visi na horizontalnoj površini, možda bi se usudio da proučavajući razvoj atmosfere poveže karakteristične promjene sa istorijskim događajima.
Na površini zemlje u njenom primitivnom stadiju bilo je kao u paklu, temperature su bile iznad 1600°C, a pritisak je iznosio oko 0,5MPa. Zemlja je, prema tome, evoluirala tako što je promenila sliku atmosfere i umjesto razina sa vodenom parom u velikim visinama, on je spušten do površine, temperature su opale, a tlak je porastao. Formirana je voda na zemlji i orginalni slobodni kiseonik.
Sadašnji atmosferski stadiju zemlje, po Milankoviću, daleko je odmakao od ostalih planeta. Ovo znači da će ga Venera, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun tek dostizati, ali će za to vreme Zemlja nastaviti svoj sadašnji razvoj i svakako izgubiti dio atmosfere jer je taj proces nezaustavljiv. Po kojoj će se to dinamici odvijati teško je prognozirati, ali ukoliko bude nastavljen čovjekov štetan utjecaj, promjene u atmosferi će biti skokovite i dalekosežne. Ovo je svakako tema koja znatno proširuje domene same atmosfere i otvara pitanje opstanka ne samo čovjeka kao vrste, već svih drugih šivotnih zajednica.
I pored svega prirodno isticanje atmosfere ipak niko neće moći da zaustavi i tokom vremena ona će neupitno nestajati. povratak na vrh
Milutin Milanković je postao poznat jer je prvi rešio tajnu cikličnog dolaska ledenih doba, ali on je prije svega tvorac prve potpune matematičke teorije klime - prvi je matematički opisao i numerički prikazao vremenski razvoj temperaturnih uslova na površinama planeta. Primenom sferne astronomije, nebeske mehanike i matematičke fizike analizovao je promene i uticaje Sunčevog zračenja u prostoru i vremenu i dokazao da astronomski uticaji upravljaju mehanizmom termičkih pojava na Zemlji. Time je uspostavio sponu nauka o vasioni i nauka o Zemlji i otpočeo proučavanje klime na način koji pre njega nije postojao.
Tragajući za putevima budućnosti, Milanković se osvrnuo na jedan fenomen za koji su mu Alfred Vegener, a posebno Beno Gutenberg neprestalno sugerirali da prouči. Bili su to polovi rotacije ili putanje po kojima se kretao pol rotacije zemlje. Pitanje je bilo krajnje orginalno i izazovno, ali sa puno nepremostivih prepreka i nepoznanica koje je trebalo otkriti. Ovim problemom bavili su se i drugi više neuspješno nego uspešno, i poslije silnog propuštenog vremena i energije najčešće su odustajali.
Milanković je, takođe imao slične krize, ali njegova istrajnost je urodila plodom i zajedno sa svojim kolegom Vojislavom Miškovićem došao je do konačnog rezultata. Matematičkim putem nałao je pozicije polova od −∞ do današnjice i od današnjice do +∞. Ovim je Milanković, radeći na jednom problemu, istovremeno upoznao i prošlost i budućnost naše planete, odnosno saznao kakva je bila i kakva će biti sudbina njenih kontinenata i oceana.
Tabela I. Položaji polova rotacije kako ih je matematički sračunao Milanković 1932. godine.
*Podaci u prvoj koloni nisu izraženi u godinama jer Milanković nije raspolagao sa dovoljnim brojem ulaznih parametara da bi dao precizniju odredbu. Po novijim rezultatima trebalo bi da bude: 1=7,5 miliona godina.
Krenimo redom i pogledajmo ono što je Milanković matematički izračunao. Komentarišući istoriju polova rotacije Milanković kaše: "Za vrema paleozoikuma nalazio se sjeverni pol rotacije u blizini tačke ϕ=18o46" , λ=-166o39 " današnje mreže meridijana i uporednika. Ta tačka pretstavlja labilan položaj ravnoteže polova rotacije, koji je morao biti napušten pri najmanjem poremećaju te ravnoteže, a takvih poremećaja bilo je, za prošlosti zemlje u izobilju. Prije svega toga, trebalo je veoma dugo vremena dok se pol osjetno udaljio od tog svog položaja jer je u okolini njegovoj gradijant polja Ω osobito mali, pa prema tome, i brzina kretanja pola neznatna ".
Ovo je bio jedan u nizu zaključaka koji se odnosio na zemljinu prošlost. Iz matematičkog položaja polova rotacije moglo se donijeti mnogo više ali u Milankovićevo vrijeme nisu bile poznate činjenice do kojih se danas došlo.
U budućnosti kaže Milanković, kretaće se taj pol sa stalno opadajućom brzinom i savijajući nešto prema istoku, približavati se tački ϕ=66o41‘, λ=51o18‘ koja leži u blizini ušća rijeke Pečore, da bi tek poslije beskonačno dugog vremena ovamo stigao. Dakle po matematičkim proračunima Milanković je uspio da stigne "Do kraja sveta ".
Numerička sekularna putanja polova rotacije projektirane u budućnost (po Milankovićevim proračunima). Strelicom je označen smjer do beskonačne budućnosti.
Prvi sasvim pouzdan utisak je da se i onako hladnom Sibiru loše piše - biće još hladnije. Njegovi zapadni dijelovi kreću se ka polu, kao i čitava Azija, sa njom i Europa, njezin nerazdvojni dio. Posmatramo ovaj proces jer je nezaustavljiv kao što su vulkani, potresi, poplave, rotacija, smejna godišnjih doba i da ne nabrajamo sve one pojave i sile koje čovjek moše samo da opisuje, proučava i tumači, ali ne i na njih da djeluje. Milanković je geografsku dušinu obilježio sa ψ, ali je tijekom vremena praktično svuda odomaćeno da se ona obilležava sa λ, što je učinjeno i ovom prilikom.
Put ka sjeveru nastaviće i Skandinavsko poluostrvo koje će sve više trpjeti uticaj hladne surove klime, a njezini najsjeverniji deijlovi polako će postajati ledena pustinja. Na prvi pogled ovo djeluje surovije od onoga što je Milanković predvidio za 28 000 godina, za granicu vinove loze, maslinu, pšenicu i voće. Na sreću, ničeg kontradiktornog tu nema, jer navedena godina pripada ciklusu pojačanog osunčavanja, a zahlađenje i kretanje ka sjeveru čine prirodni tok kroz koji će proći naša planeta i njeni pojedini kontinenti.
U ovoj priči Europa nema povoljnu klimatsku perspektivu. Sem Skandinavije sve baltičke zemlje će doživjeti sličnu sudbinu, isto tako današnji sjeverni dio Europe, Poljske, Njemačke, Danske i zemlje Beneluxa. Ponoviće se klima iz vremena Virma III tj. tim prostranstvima duvaće sjeverni vjetrovi, a blizina sjevernom polu usloviće česte nalete ledenih talasa. Srednja godišnja temperatura pašće za dva stepena Celzijusa, a sa dodatnom blizinom Sjevernom polu još toliko.
Kada se govori o kretanju Europe ka sjeveru, treba imati na umu jednu veoma važnu činjenicu. Ona se neće pomjerati translatorno ili sve njezine tačke, sve nizine, planine, rijeke i druge geografske odrednice neće imati stalno iste udaljenosti. Translacija podrazumijeva kretanje cijelokupnog sistema pri čemu nema nepokretnih tačaka. Europa će se, međutim, kretati po veoma složenoj putanji, ona će se sastojati od rotacionog i translatornog kretanja. U još složenija kretanja uključiće se i druge kontinentalne mase, prije svega Afrika kao centralni dio jednog prastarog kontinenta kome su naučnici dali ime Gondvana po starom prostoru u Indiji, a koja već milionima godina potiskuje evropski kontinent ka sjeveru.
Složeno kretanje dovodi do poremećaja prvobitno uređenog sustava, odnosno entropije. U fizičkom smislu pojedini vrhovi postaju još viši, daljina između sustava se povećava, nastaju nova brda, produbljuju se riječna korita, premeštaju riječni tokovi, sležu tereni i stvaraju dublje depresije, nestaju stajaće vodene površine. Alpi su sve viši, Skadarsko jezero kao kriptodepresija sve niže ...
Sjeverni pol će tijekom vremena sticati " čvrsto tlo " za razliku od današnje situacije. Približavanje obalskim dijelovima Sibira omogućiće veće širenje ledenjaka koji će moći nesmetano da prodiru ka južnim točkama. Taj utjecaj će biti izražen već u položaju točke +2 iz tabele koju je prikazao Milanković i za koji može da se kaže da će se dogoditi u narednih 10-15 miliona godina.
a) Pološaj kontinenata rekonstruiranim na osnovu prastarog zemljinog magnetizma. Euroazija je rotirala u smjeru kretanja kazaljke na satu, a Afrika u suprotnom smjeru.
b) Istovremeno odvijalo se i kretanje Južne Amerike ka zapadu i Afrike i Azije ka sjeveroistoku.
Na ove podatke savremeni čovjek neće reagovati. Sudbina pola rotacije samo naizgled neće uticati na čovjeka. Putanja polova rotacije neće biti matematički idealna kako je Milanković prikazao. Svaki kontinent ili čak svako ostrvo imaće svoju specifičnu trajektoriju. Sjeverna Amerika će imati svoju putanju, Grenland pak svoju, Afrika posebnu, jer će se cijepati duž velikog rova na dva dijela, a pojedini sitniji dijelovi trajno će se odvojiti od nje. Kada bi smo Zemlju mogli da sagledamo vremenski udaljeni samo za jedan milion godina u budućnosti, sigurno bi se iznenadili koliko se izgled pojedinih kontinenata promjenio.
Konačna ravnoteža biće dostignuta u konačnoj budućnosti ili vremenu koje nazivamo plus beskonačnost, a ti trenuci označiće i konačni kraj jedne planete na kojoj je život bio sasvim obična pojava. povratak na vrh
Revidirani ili Reformisani julijanski kalendar, manje formalno Novi kalendar ili Milankovićev kalendar po glavnom kreatoru, je projekt kalendara nastao 1923., kojim je za većinu pravoslavnih crkvi prekinuto 340 godina raskoraka između julijanskog i gregorijanskog kalendara koji je u međuvremenu postao nezvanični međunarodni kalendar. Kalendari će se opet razići, ali tek 2800. godine i to sporije od starog julijanskog i gregorijanskog kalendara.
Nazivom "Revidirani Julijanski" se želi istaći da se njime zamijenjuje julijanski kalendar koji ima de facto podršku pravoslavne crkve, a takođe i da se njime izbjegava implicitno priznanje kalendara pape Gregorija XIII iz 1582., donesenog s istim ciljevima i opštim pristupom. Dakle, crkve smatraju da su usvojile Novi a ne gregorijanski kalendar. Uprkos naziva i primene unapređenog naučnog znanja, revidirani julijanski kalendar (r.j.k.) odstupa od julijanskog kalendara u suštinski istom smijeru kao i gregorijanski. povratak na vrh
 |
 |
 |
 |
 |
 |