Terminom sofist (grč. sofos-mudrac, učenjak, znalac) prvobitno su označavani učeni i zaslužni Heleni, kao što su bili: Homer, Hesiod, Orfej, Herodot i drugi. Međutim, Sokratovi učenici Platon i Ksenofont ovom pojmu pridaju pežorativnu konotaciju. Za Platona su to mudrijaši i varalice, koji trguju "hranom za dušu", tj. prodaju znanje poput "bludnice koja prodaje svoju ljepotu". Ksenofant ih jednostavno etiketira kao "duhovne prostitutke". I doista, nasuprot Sokratu koji tretira znanje kao samosvrhu i ističe njegovu vaspitnu funkciju ("Vrlina je znanje") - sofisti su bili prvi profesionalni učitelji mudrosti. Pri tome su dobro naplaćivali svoju obuku građana za (zlo)upotrebu znanja. Sofistika postaje tako ne samo novi stil filozofiranja, nego i životni stil.
U teorijskom pogledu, umjesti fisisa i makrokosmosa u centru pažnje sofista je (shodno Demokritovom fr.34) čovijek kao mikrokosmos. U tom smislu se često kaže kako su sofisti začetnici antropološkog perioda u antičkoj filozofiji. Doista, sofisti se malo bave fizikom i metafizikom, a mnogo više retorikom, gramatikom, semantikom, logikom i dijalektikom. Neosporno je da su sofisti doprinijeli razvoju dijalektike, gdje se kroz raz-govor usaglašavaju različita, pa i suprotna i protiv-riječna mišljenja.
Neki od bitnijih sofista su bili Gorgija, Hipija Prodik, Antifon, dok je najznačajniji bio:
|
|
|
|
|
|