Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom 6. stoljeća pr. Kr., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. pr. Kr., pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke "Spoznaj samoga sebe" i "Ništa previše". (PLAT. Protag. 343A).
Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti ("teoretska" i "praktička" mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.
Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1)
Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku matafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.
 |
 |
 |
 |
 |
 |