Analiza metoda 1: Zahvaljujući ispitaniku došli smo do mnogih korisnih informacija o životu u zatvoru. Otkrili smo pojedinosti o uslovima, međuljudskim odnosima, higijeni i drugim pojavama u zatvorskoj ustanovi. Ispitanik nam je otkrio da zatvorenici nemaju obezbjeđene hijegijenske preparate od strane zatvora, već se moraju sami snalaziti. Ovim iskazom potvrđujemo jednu od naših hipoteza  ( Higijenski uslovi u našim zatvorima nisu obezbijeđeni). Takođe smo bili zaprepašteni činjenicom da u jednoj ćeliji spava sedam osuđenika.  Tako je nemoguće vršiti promišljenu grupaciju osuđenika prema spavaonicama, radnim prostorijama i u toku slobodnog vremena. A to je svakako vrlo bitno, jer najjači uticaj na formiranje čovjeka u ustanovi vrše i ostali osuđenici. Ono što mi smatramo da se nikada neće moći u potpunosti riješiti su fizički konflikti, kojih ima i kod nas. Ali naš ispitanik je vjerovatno jedan od rijtekih osuđenika koji se može pohvaliti tim da nije ulazio u nikakve sukobe. Dakle moguće je držati se po strani i primjerno ponašati.

Represivne mjere su : kazna usamljenja i kazna izdvajanja u grupu sa pojačanim nadzorom. Stimulativne mjere su: sloboda posjeta van doma, izdvajanje u otvoreno odjeljenje, izlazak na slobodu uz uslov. Represivne mjere se koriste zbog suzbijanja nepoželjnog ponašanja, a mjere se usklađuju sa počinjenim prekršajem. Koriste se prilično masivno, ali su veoma dosljedne tako da se svako dobro ponašanje nagrađuje, a svaki prekršaj zatvorskih normi kažnjava. Saznali smo koja je najblaža, a koja najteža kazna. Na sistem minusa nemamo zamjerku. Ali samica iako prisutna i u svim zatvorima svijeta, nama se ne čini kao efektan izbor. Osnovni razlog je psihičko stanje zatvorenika nakon izlaska iz nje. Ponekad je potrebno i šest mjeseci do potpunog oporavka. Još jedan od problema kad  govorimo o samicama u našim zatvorima, je činjenica da one očigledno nisu dobro čuvane od strane stražara. Da jesu, osuđenici ne bih imali priliku da izvrše samoubistvo. Ne bismo više slušalo o tome kako je neko „spašen u zadnji čas“. Jedno od riješenja bi bilo stručno uzdizanje stražara tako da rade kao nadzorno i odgojno osoblje. Medjutim, ako bi se tako postupilo , hijerarhija bi se morala ipak i dalje održati. Tako da postoje obaveze stražarskog osoblja prema upravi, ali i obaveze same uprave prema stražarima. Ako bi se naredbe osuđenicima izdavale direknto od strane upravne ustanove, tako bi se zanemarila uloga stražara, a to bi dovelo do unutrašnje nediscipline i problema u radu.

Organizaciji i programiranju slobodnog vremena u zatvorima se inače treba poklanjati dosta velika pažnja. Osuđenici imaju mogućnosti  da se u slobodno vrijeme bave raznim aktivnostima, konkretno u zatvoru Tunjice se radi o sportskim aktivnostima. Postoje fudbalski i košarkaški teren, bazen i stoni tenis, što opet smatramo nedovoljnim. Rad je takođe pravo i obaveza osuđenog lica. Ima značajno mjesto u sistemu prevaspitnog rada. Njime se pokušavaju formirati ili ponovo uspostaviti radne navike kod osuđenika. Postiže se angažovanje u vremenu, a sprječava monotonija i apatičnost. Rad u zatvoru ima  funkciju i sredstva za samopotvrđivanje i očuvnje samopoštovanja. Ali da li zaista možemo reći da je tako? Dobili smo informaciju da je najveća plata u zatvoru trideset maraka. Kako onda jedan zatvorenik može da očuva svoje samopoštovanje? Znamo da je minimalna plata svakog građana dvijesto maraka. Iako možda toliko novaca zatvoreniku nije potrebno u toku izvršenja kazne, on ipak ima pravo da sebi obezbijedi siguran život nakon izlaska. Dakle trebale bi se izvršiti neke promjene i na tom planu.

            Odlučili smo u ovom dijelu zaključka dodati još neke informacije koje smo pronašli u stručnoj literaturi, a vezane su za sam zločin, počinitelja istog i njihov tretman. Pripremene radnje, mjesto i vrijeme izvršenja mogu pokazati na promišljenost ili nepromišljenost izvršenja krivičnog djela . Način izvršenja može da ukaže na stupanj inteligencije, na vještinu ili nespretnost u rukovanju sredstvima koja su bila upotrebljena za izvršenje krivičnog djela. Pored toga, otklanjanje tragova takođe može upućivati na stupanj inteligencije, na vještinu a donekele i na odnos počinitelja prema kazni. Ustaljeno je mišljenje da svi počinitelji nastoje ukloniti tragove krivičnog djela na takav način da ne budu otkriveni i kažnjeni, iako postoje i slučajevi kad počinitelji sami dolaze da se prijave za teška krivična djela. Postoje i oni koji pokazuju izvjesne skolonosti da budu za svoja djela kažnjeni i da sami nečim tome doprinesu. Način uklanjanja tragova može u nekoj mjeri da upozori na određena svojstva ličnosti već od samog početka otkrivanja krivičnog djela.  Ako uzmemo u obzir da svaki događaj pojedinačno formira ličnost, onda i samo krivično djelo donekle formira ličnost. Barem na početku, krivična djela imaju jak uticaj na formiranje ličnosti. Sudac takođe svoju presudu bazira baš na načinu izvršenja krivičnog djela, na osnovu čega ocjenjuje koliku opasnost počinitelj predstavlja za društvo.Osobama koje su prvo kažnjivo djelo počinile po takozvanom motivacionom mehanizmu, nepremostivu zapreku predstavlja prvi zatvor ili dodatni pritisci u prvom zatvoru, odnosno društvena obilježenost nakon povratka na slobodu. Kod većine se konstatuje da su bili nezreli, a doživjeli su već prije negativna emocionalna iskustva zbog čega je njihova osjetljivost za frustracije bila pojačana. U zatvoru se takav delikvent uz rastuću napetost djelomično ili potpuno dezintegrira. Ujedno živi u okolini koja pruža momentane mogućnosti za reintegraciju. Susreće iskusne delkvente od kojih su mnogi u povratu. Njihov uzor  i neposredno nagovaranje ublažuju napetost i usmjeravaju reinteraciju u razumnom pravcu. Zato se delikvent, kojeg je njegova okolina nakon povratka iz zatvora odbacila, nužno veže uz negativnu okolinu. U takvoj će se okolini prije ili kasnije posvjedočiti da su kažnjiva djela korisna i da je moguće i ponovni odlazak u zatvor uspješno podnjeti ako mu se čovjek zna na odgovarajući način prilagoditi.

Analiza metoda 2: Knjiga Džejkob Šiftera  “Macho love sex behind bars in Central America“ (Ljubav (odnosi)između muškaraca iza rešetki u Centralnoj Americi) predstavlja njegovo desetogodišnje istrazivanje o zatvorima u Centralnoj Americi i u  Kostariki. Razlog i cilj njegovog rada je bila borba protiv AIDS-a, prisutnog u kaznenim ustanovama kod homoseksualaca i transvestita. U prethodnom tekstu smo govorili o prijemu osuđenih lica, koji je vrlo sličan Džejkobovom opisu prijema u zatvor. Ono što je nas iznenadilo čitajući njegovo djelo su uslovi u kojima su tada zatvorenici živjeli. Neke od njih ćemo navesti u kratkim tezama, ali nažalost nismo uspjeli pronaći informacije o tome da li se dosad nešto promjenilo.

Uslovi života u zatvoru (Centralna Amerika, Kostarika):

v    1997. Godine u zatvoru u Kostariki je bilo 5 730 zatvorenika, gdje je ćelije za 4 ljudi dijelilo njih čak 15;

v    većina zatvorenika nije imala svoj krevet;

v    toalet je uvijek pun, i zatvorenici moraju satima da čekaju da bi došli na red;

v    većina ćelija prokišnjava;

v    štakori i žohari se mogu vidjeti svugdje;

v    prilike učenje su vrlo ograničene;

v    osuđenici su zatvoreni u ćelijama cijeli dan, rijetko kad imaju priliku da izađu u dvorište zatvora;

v    učionica u jednom zatvoru ima samo 20 stolova;

v    prilike za posao su takođe ograničene, jer mali broj kompanija želi da iskoristi priliku jeftinog zatvorskog rada;

Šifterova podjela mišljenja o homoseksualnosti se sastoje iz dva dijela:

1.     Mišljenje zaposlenika u zatvoru- je vrlo moderno, zbog uticaja psihologa, koji smatraju da je seksualnost određena objektom onoga što želimo. Ljudi su homoseksualci, heteroseksualci ili biseksualci u zavisnosti od toga s kim žele imati seksualne odnose. Ako je muškarac ima odnose sa drugim muškarcem on se smatra homoseksualcem ili biseksulacem, ali nikad heteroseksualcem. Oba partnera, nebitno da li je jedan pasivniji se posmatraju kao homoseksualci. Međutim ovo se mišljenje u potpunosti razlikuje odtačke gledišta osuđenika.

2.     Mišljenje zatvorenika- oni samo transvestite smatraju homoseksualcima. Ali oni koji imaju odnose sa muškarcima zbog nedostatka žena, potrebe za seksom spadaju u posebno grupu- cacheros. Postoji više objašnjenja zbog ovog razilaženja u mišljenju sa zaposlenicima. Prije svega, osuđenici pripadaju nižem društvenom sloju. Vrlo mali broj misli da uticaj drugih, seksualno zlostavljanje i porodični problemi utiču na homoseksualnost. Oni vjeruju da je to bolest s kojom se ljudi rode i da nije uredu okrivljivati ih zbog toga.

Da bih sama podjela bila jasnija naveli smo dva  od mnogobrojnih intervjua koje je Šifter vodio sa osuđenicima. U prvom i drugom intervjuu možemo primjetiti da Džejkob vodi računa o tome kako će formulisati pitanje da bih saznao nešto više o Martinezovom i Činovom partneru. Naime, on ih direktno pita da li je njihov „prijatelj“ transvestit. Tako saznaje kojoj grupi pripadaju sami ispitanici, a i potvrđuje svoje istraživanje o samom postojanju dva raličita tipa homoseksualaca u zatvoru. Iz drugog intervjua saznajemo o tragičnom iskustvu ispitanika u djetinjstvu. Međutim sam Chino to ne smatra, kako bi vjerovatno svaki psihijatar ili psiholog, da je možda upravo to njega dovelo do toga da postane homoseksualac u zatvoru. Budući da ne postoji nikakva literatura na temu homoseksualnosti u našim zatvorima, pitali smo o tome našeg ispitanika (pogledati metod jedan). On vjeruje da takvi odnosi sigurno postoje među osuđenicima koji imaju dužu kaznu izdržavanja, ali se o tome malo govori. Naravno to nužno ne znači da ne postoje homoseksualci u kaznenim ustanovama, ali smo sigurni da ako ih i ima u bližoj budućnosti neće imati slobodu kao oni u zatvrima Centralne Amerike.

Analiza metoda 3:  MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA

Psihiloška, pedagoška i sociološka produbljivanja problema kriminaliteta maloljetnika i njegovih uzroka otvorila su put saznanju da se delikventnost maloljetnika bitno razlikuje od delikventnosti  odraslih i da se u većini slučajeva može objasniti pomanjakanjem odgoja. Na tom području su svu incijativu imale neke od država SAD-a, gdje su već krajem XIX vijeka počeli uvoditi posebne omladinske sudove s namjerom da spriječe da maloljetnici dođu pod isti represivni režim kao i odrasli. Smatramo da porograma postupanja, izložen kao treći metod istraživanja, nema potrebe da analiziramo jer je dovoljno jasan. Na osnovu njega smo vidjeli kako se postupa sa maloljetnim licem da bih ono moglo biti nakon izvršenja odgojne mjere vraćeno u porodicu.  U obzir se uzimaju stručna mišljenja psihologa, pedagoga, defektologa i socijalnog radnika. Na osnovu toga se dobija jasan uvid u probleme maloljetnog lica, i savjeti za riješenje istih koji se dalje trebaju sprovesti u djelo. 

            Kao što smo već napomenuli u uvodu, pored ovog metoda smo izdvojili još neke informacije. Uglavnom su sve citirane, jer se neki dijelovi dirketno preuzeti iz Konvencije o dječijim pravima, a neki iz samog krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Dakle svako naše parafraziranje ili objašnjenje bi bilo suvišno, jer je sve vrlo jasno definisano.

Starosni intervali maloljetstva

U krivično-pravnom smislu, maloljetnik se definiše kao lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela pripadalo određenoj starosnoj dobi koja se povezuje sa određenom fazom razvoja njegove ličnosti, odnosno stepenom njegove zrelosti, a što je uslovljeno socio-ekonomskim, kulturnim, političkim, kao i drugim faktorima. To su lica koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu mlađa od 14, ni starija od 18 godina.

Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine priznaje relativno dug starosni interval maloljetstva i predviđa tri starosne grupe:

v    mlađi maloljetnik, starosne dobi od 14-16 godina;

v    stariji maloljetnik, starosne dobi od 16-18 godina;

v    mlađi punoljetnik, starosne dobi od 18 do 21 godine.

Ova podjela ima pravnu posljedicu samo kod izricanja kazne maloljetničkog zatvora (koji se može izreći samo prema starijem maloljetniku), a praktični značaj kod izbora odgojne mjere.

Konvencija o pravima djeteta, član 40

Svakoj osobi, koja je optužena za krivično djelo, priznato je pravo na odgovarajući postupak i pošteno suđenje. Prava koja treba poštovati u svim fazama krivičnog postupka, jer su ključni elementi za pošteno

i pravično suđenje, ugrađena u član 40 Konvencije i druge međunarodne dokumente, navedena su i u Pekinškim pravilima (npr: pravilo 7), odnose se na:

v    pravo da se dijetetu jasno kaže zbog čega se optužuje;

v    pravo da se ne izjašnjava (da se brani šutnjom);

v    pravo da se smatra nevinim (pretpostavka nevinosti);

v    pravo da mu se priznanje ne iznuđuje silom;

v    pravo na pravnu pomoć u pripremi sudskog postupka;

v    pravo na prisustvo roditelja ili staratelja;

v    pravo na djelotvoran pravni lijek;

v    pravo na provođenje postupka bez odgađanja;

v    pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka druge strane i dovođenje i saslušavanje sopstvenih svjedoka pod jednakim uslovima;

Ono što smo još smatrali vrlo bitnim su socijalno patološke pojave koje čine: skitanje,opijanje, hazardiranje, odavanje prostituciji i narkomaniji. Sve one u velikoj mjeri ugrožavaju mladu generaciju i često predstavljaju izvor nesreće. Za sve njih je karakteristično da se ne mogu suzbiti isključivo krivično pravnim ili administrativnim mjerama. Za njihovo uspješno ograničavanje potreban je širok registar različitih društvenih mjera i postupaka, a naročito stvaranje takoreći otporne klime u kojoj se one ne mogu razvijati. Sve šira i češća manifestacija ovih pojava jednim je dijelom uslovljena pretjerano liberalističkim odnosom društva koje tu i tamo ima i privida podstrekivanja. Pojedine socijalno patološke pojave čine svojevrsnu simbiozu poroka. One su dinamične jer proširuju svoj obim i djelovanje, one pokazuju tendencu da iz lakših oblika prerastaju u teže oblike. Konačno one se manifestiraju na mjestima, na način i prema javnosti tako da nije moguće izbjeći intervenciju službe javne bezbjednosti. Naravno ovo čini samo jedan mali dio onoga što je vezano za maloljetničku delikvenciju. Da bismo dodali još neke zakone ili  načine postupanja sa djecom i mladim morali bismo početi novo istraživanje.