POEZIJA  DJURE JAKSICA

" I ovaj kamen zemlje Srbije..."

       Rekose da je Djura Jaksic "slika i prilika naseg narodnog karaktera i temperamenta, otvorenog i prkosnog, gordog i snishodljivog, bujnog i mekog kao pamuk, lelujavog izmedju paradoksalnih krajnosti, zbog toga na prvi pogled nedosljednog, a u sustini vazda iskreno i dosljedno junacki, kavaljerski i drustveno zanesenog za istinu i pravdu, ne za onu apstrakciju, vec za stvarnu, ljudsku istinu i pravdu, koje ne trpe ni u opstoj covjecanskoj ni u uzoj nacionalnoj zajednici uvredljive i bolne nejednakosti i prepotencije." I tako osta do dana danasnjeg, osta Djura Jaksic da zivi kroz svoju poeziju, da sa svojim tipicnim osobinama starinskog Srbina - Balkanca da primjer onog kamena sto se iz praha dize u nebo. Osta za vijekove vijekova.

        Jaksic bjese idealist koji je do svoje smrti brkao stvarnost i mastanja, sve pojave ovoga svijeta vidio je u kontrastu zarke svjetlosti i tamne sjenke, a takva bjese i njegova poezija. Nagon ka pjesnickom stvaralastvu bjese prirodan, izvoran i neodoljiv, potaknut zeljom da se otvori, da ljudima kaze sve svoje strahove, tegobe, bolove i ponizenja. Zanimljiva je cinjenica da je Jaksic bio samouk pjesnik. Mozda je bas zbog toga njegova poezija prihvacena u narodu, mozda je zbog toga on do danas ostao najomiljeniji narodni pjesnik, zato sto je ta poezija dolazila iz duse i obilovala ljutnjom, srdzbom, bijesom, zato sto je bio covjek iz naroda, covjek koji je bio tu da izrazi njihova zajednicka osjecanja. Glas mu bjese silan i gromovit, rijec ostra i ubojita, ali cilj koji je htio da dosegne plemenit i sjajan; svaki stih mu bjese novo iskustvo, a svaka pjesma korak do cilja. Njegove rijeci su izlazile iz njegove duhovne mirnoce, ili pak iz duse u kojoj vlada nemir, i takve su i njegove pjesme bile, takvi su bili i pejzazi u kojima je stanovala njegova pjesnicka dusa ponekad mirni kao noc, a ponekad nemirni kao planinski visovi, stijenje, Golgota... I boje su takve, crne i crvene, nemirne i razigrane, ostre sa jakim plamsajima. Takav je bio i Djura Jaksic.

" Nozevi kad mi srce podele,

Nad grobom zvekne krvavi mac,

Slatke devojke, ruzice bele,

Necu da cujem vas gorki plac!"

"Pjesnici kao Djura su male mirisne gorske livade. Onamo odlazimo svaki dan, uzivamo, krijepimo se i vedre duse vracamo se doma; ovamo nas rijetko kad nanese put, zabavimo se koji casak i rastajemo se tuzna srca s gorskim stanom. Mozda srce nase vise osjeca ovdje nego onamo, zato sto onamo nema nista za zaljenje. Mozda je tako i meni bilo."

nazad                                                                                                                                                 dalje