|
|
 Teško da se može reći da tako nespretno i
nemešto započeti XXI vijek za rodonačelnike futurizma u umjetnosti i
životu može da predstavlja ideal ka kome je trebalo težiti. Zato su oni, bilo gdje da su se pojavili i koliko god da su se
međusobno razlikovali, danas aktuelni, i to kao pokušaj, poduhvat, koji se danas
može vrednovati i sa aspekta energije, koja je na njega potrošena. Devedeset godina je
prošlo od objavljivanja jednog od prvih manifesta ruskih futurista, o
čijim efektima dovoljno govori i njegov naslov "Šamar javnom ukusu". Imena potpisnika odavno su istorija
književnosti: David Burljuk, Aleksandar Kruconih, Vladimir Majakovski i Velimir Viktor Hlebnjikov.Definicija futurizma, opšteprihvaćena u ruskim pregledima istorije književnosti, je da je to urbanistički (ne "urbani"! S.R.) pravac poezije, čiji su ritmovi - ritmovi grada sa njegovom često ogrubjelom leksikom i jarko izraženom psihologijom "čovjeka ulice", demonstrativnim spajanjem "visokog" i "niskog" plana bitisanja. Ako se ova definicija prihvati zato sto je predlažu autoritativni istoričari i teoretičari, onda se u svakom razmatranju poetičkih principa ruskih futurista, mora prihvatiti i razlikovanje u odnosu na italijanski futurizam, čiji je najizrazitiji predstavnik bio Marineti. Ništa manje nego specijalnom izjavom dočekali su ruski futuristi Marinetija, prilikom njegovog dolaska u Moskvu: "Nemamo ništa zajedničko sa italijanskim futurizmom, osim naziva. Naši putevi i putevi mlade ruske književnosti diktirani su istorijski uslovljenim ustrojstvom ruskog jezika". Ipak, primijećeno je da su i ruski, kao i italijanski futuristi, negirali prethodnu kulturu i istorijske korijene, a glorifikovali urbanizam, brz tehnološki razvoj i slično. A ako ima smisla govoriti o suparništvu, onda se ne može zaboraviti činjenica da su Italijani skrenuli u političke vode, dok su ruski futuristi ostali u sferi estetike. Tome nije smetalo ni agresivno nastojanje ovih umjetnika da umjetnost izvedu na ulicu, u gomilu. Socrealistička teorija u ovome je vidjela protest protiv buržoaskih stereotipa. Stavimo i pridjev "buržoaski" u zagradu, socrealistički priručnik ne moramo da odbacimo, utoliko prije, sto nas od futurizma dijeli ono sto su oni nazivali budućnošću, a mi prošlošću. Najvažnije je to da su futuristi otvorili sasvim nove vidike u poeziji - nova leksika, novi ritmovi, nove rime. Prvi put je poezija najdirektnije počela da se vezuje za likovne umjetnosti, što je opet dovelo do pojave fenomena poznatog kao ruska avangarda. Toga mozda ne bi bilo u onoj pojavnosti, koja nam je danas poznata kao ruska avangarda, da vizuelni izraz futurista nije bio tako vazan. Nije stoga slučajno da su skoro svi futuristi bili i odlični slikari, a da su mnogi od slikara avangardista pisali i prozu i poeziju. Maljevic i Kandinski stvorili su otprilike ono, ka cemu su težili futuristi. Koliko je futuristima bilo tijesno u sadašnjosti možda govori i podatak da ih nije zadovoljavao termin futurizma, pa su rađe sebe nazvali "budetljanima" od ruskog "budet", sto ce reci: "bice". Prošlo je devedeset godina - možemo li danas reći: bilo je, i da li bi futuristi pristali na to da se u vezi sa njima obilježava bilo kakav jubilej. |
