IVO ANDRIC

Ex Ponto je lirska proza; ona je razgovor pjesnikasa dušom, ali i ispovijest duše u samoći i tišini, u tamničkoj odvojenosti bića od svega, pa zato djelo i naliči na veliki monolog, izdijeljen na mnoge fragmente između kojih stoji pauza i predah, kao da biće koje ispovijeda sebe prikuplja emotivnu i intelektualnu snagu za nova kazivanja. To je ispovijest duše zbunjenog i zastrašenog bića pred surovošću svijeta u kome je.

Ovo Andrićevo djelo objavljeno je 1918. godine, nastalo na tlu gorkog iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića koji se, mimo volje i svojih htijenja, našao utamničen od jeseni 1914. do polovine 1915. godine.

Lirska proza Ex Ponto, ma koliko se doživljava kao okrenutost pjesnika sebi i svom unutrašnjem svijetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pjesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić subjektivni zon ispovijedanja diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.

Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost, odvojenost od svijeta i ljudi, samoća, tišina i ćutanje, a osjećanja koja nastanjuju i preplavljuju djelo su bol, očaj i strah. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom segmentu, Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika, odnosno subjekta, izbačeno iz kolosijeka normalnog življenja i odvojeno od svakodnevice (od ljudi, susreta, stvari, sitnih dešavanja). Nošen strašnim vihorom i suočen sa nametnutom situacijom, subjekat osjeća zaprepaštenje i strah kako od postojećeg tako i od nadolazećeg, nepoznatog i nepredvidljivog. U izolovanosti u kojoj se našao i u bolu koj ga ispunjava i razdire, on shvata i razumije bol svih ljudi. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj. Jer » bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima«. U bolu je snaga razumijevanja drugih i poistovijećenja sa svima onim koji pate, pa ma ko oni bili.