IVO ANDRIC

Prokleta Avlija je djelo Ive Andrića koje predstavlja izuzetnu kritiku vlasti uopće, pa tako i Osmanske. Prikazan je položaj intelektualca u društvu koje ga odbacuje.
Kratki roman "Prokleta avlija", čije pisanje je Andrić započeo između Prvog i Drugog svjetskog rata, a dovršio ga i objavio 1954. godine, smatra se piščevim remek-djelom. Komponovan je narativnim postupkom "upričavanja priče" (prstenasta, okvirna strktura). Ima više pripovjedača koji jedan od drugoga preuzimaju kazivačku poziciju. Pripovijedanje u ovom romanu može se predstaviti i slikom koncentričnih krugova koji se skupljaju do samog jezgra priče.
Kao i svi drugi Andrićevi romani, izuzimajući Gospođicu, i Prokleta avlija okrenuta je historiji, ali na drukčiji način od Višegradske, Travničke i Sarajevske hronike. Roman je ispripovijedan smirenim, nepristrasnim tonom, kojim se odmjereno i sugestivno teži objektivizaciji, kako je to kod Andrića već običaj i pravilo.
Do centralne, historijske priče iz 11. vijeka o tragičnoj sudbini Džem-sultana, Andrić nas dovodi posredno. O Džem-sultanu pripovijeda mladi polu-Turčin Ćamil, koji u njemu vidi svog sudbinskog srodnika i preteču. O Ćamilu pripoveda prestravljeni Jevrejin Haim, a svi oni su samo uspomena fra Petra na dane provedene u stambolskom zatvoru, "Prokletoj avliji". A tu uspomenu, opet, grli luk sjećanja bezimenog mladića (pisca), koji, gledajući u zimski dan na fra-Petrov grob, vraća u sebi cijeli tok priče.
Svi protagonisti "Proklete avlije", ma koliko različiti, čuvaju u sebi iskustvo sužnja, pa i svijet, makar i nesvjesno, osjećaju kao ograničen, tjeskoban prostor. Kao da je samo postojanje tamnovanje. (Naslov romana simbolički je ključ čitanja.) Uskomešanost zatvora u koji se sliva zli talog imperije koja je prešla svoj vrhunac, ali gdje, igrom slučaja, zalutaju i ljudi koji su samo drukčiji od ostalih, postaje neka vrsta zamjene za svijet on traje u vremenu i ne obazire se na pojedinačne ljudske sudbine koje ga tvore. „Svi su sporedni i nevažni“ zapisuje Andrić. „Avlija živi sama za sebe, sa stotinu promijena, i uvijek ista.“