Nadežda Petrović je dijete jedne srbijanske građanske porodice u kojoj je bilo daleko više razumijevanja za kulturu nego što je to bio redovno slučaj u Srbiji onoga vremena, upravo iz porodice koja je u tom pogledu predstavljala jedan od rijetki izuzetaka. Rodila se u Čačku 12 oktobra (29 septembra ) 1873 godine kao drugo po redu dijete Dimitrija Petrovića, tada nastavnika crtanja čačanske realke, i mlade učiteljice Mileve rođene Zorić, iz titelske porodice Zorića, sestrične i vaspitanice Svetozara Miletića, u čijoj je kući odrasla. Porodica se kasnije nastanila u Beogradu, u tadašnjoj Ratarskoj ulici, u kući Nadeždinog djeda, poznatog trgovca haxije Maksima Petrovića. Vremenom izrodila su se mnogobrojna dijeca, od njih trinaestoro bilo ih je ostalo sedam djevojčica i dva dječaka, među kojima Nadežda nije jedini umjetnik. Njenom ocu nije se ispunila želja iz mladosti da ode na slikarske studije u Italiju. Kasnije bio je u poreskoj službi, ali je cijelog vijeka ostao ozbiljan skupljač istorijske građe i kolekcionar starina. Pisac je i jedne valjane knjige, Finansije i vijeka. Porodica je bila u prisnoj vezi sa Svetozarom Zorićem, Nadeždinim ujakom. Zorić, kasnije profesor Tehničkog fakulteta, bio je čovjek rijetkog obrazovanja i kulture, dobar poznavalac slikarstva, slikarski sin, a i sam slikar - kada mu je to vrijeme dopuštalo. On je bio najbliži Nadeždin saradnik u vremenu njenih studija, pa i kasnije, kada je izabrala svoj put u svome slikarskom pozivu,i mada, izgleda, nije dijelio u svemu njena slikarska shvatanja, pomagao joj je, u dugim i oštroumnim diskusijama koje su se žestoko vodile, da bar jasnije i čvršće formira svoja gledišta. Rastući u takvoj porodičnoj sredini, osim toga pošteđena siromaštva, kome rijetko da je koji od naših umjetnika izbjegao. Nadežda je imala za naše tadašnje prilike naročito povoljne uslove da od rane mladosti zavoli umjetnost i da razvije svoju višestruku prirodnu obdarenost. I kad se kod mlade učenice beogradske Više ženske škole vidjelo određenije da ima smisla za slikanje i želje da se oda slikarstvu, njen otac kao da je jedva dočekao da je preda u ruke svom prijatelju slikaru Đorđu Krstiću.
Godine 1874, samo nekoliko mjeseci po Nadeždinom rođenju, u Parizu, u jednoj fotografskom ateljeu na Kapucinskom bulevaru, priređena je ona čuvena izložba povodom koje je jedno novo revolucionarno strujanje u umjetnosti Zapada dobilo svoje ime. Impresionizam je, naišavši i dugo nailazeći na nečuven otpor baš one klase čijim se svakodnevnim životom inspirisao u svojoj tematici lišenoj romantizma i idealizovanja, svojom borbenom upućenošću neprestano širio granice svog uticaja. Uglavnom iz njega, a unekoliko i kao reakcija na njegove principe, nastala su i druga nova shvatanja, koja su, takođe u zavadi sa tradicijom, krenula drugim putevima tražeći sve nove slobode za slikarstvo. Pred kraj prošlog vijeka, nova umjetnost, s Parizom na čelu, našla se u matici cjelokupnog toka evropskog slikarstva, daleko premašujući po svojoj životnoj snazi druga shvatanja koja su paralelno sa njom postojala, neoslobođena prisjećanja na staru poetiku i formule velikih majstora prošlosti.
Prvi učitelj - Đorđe Krstić
Njeno školovanje u Krstićevom ateljeu trajalo je nekoliko godina. (Osim Krstića, Nadežda je u beogradu posjećivala i Kutlikovu školu.) Koliko je Krstić doprinjeo savjetima njenom razvoju, više se ne može vidjeti. Iz tog đačkog vremena ostala je od značajnih studija kao da samo jedna mala mrtva priroda, ne bez čara, toplo, malo zvučnije kolorisana u svom tamnom tonalitetu - možda jedina mrtva priroda zaostala od njene ruke i utoliko zanimljivija što je Nadežda docnije, po prirodi svoga temperamenta, morala stajati daleko od te vrste motiva. Na toj slici se ni ukoliko ne nazire nijedna od Nadeždinih crta, što ni malo ne iznenađuje, ali se ne osjeća ni onaj afinitet sa načinom i tehnikom učitelja koji se obično u đačkim redovima glasno ispoljava. Ostaje ipak činjenica da je Krstić bio njen prvi učitelj, i teško je predpostaviti da temperamentni i duboko osjećejni majstor Studenice,Čačka, Kosova Polja i dr., serije naših prvih pejsaža slikanih u planeru, nije morao ostaviti u duši sasvim mlade djevojke koja će postati strasni slikar srbijanskog predjela neki naročiti, ma i neodređeni utisak, koji kraj svog prividnog, a i stvarnog jaza u slikarskim sredinama i izrazu, možda ipak upućuje na neki čudni duhovni kontinuitet.
Svakako je Krstić bio taj koji je na nju uticao da za svoje dalje studije izabere Minhen. Zabilježena je 1899 godina kao godina njenog odlaska na minhenske studije. No sudeći po tome da je neosporno u Minhenu provela oko četiri godine, a svoju prvu izložbu na Velikoj školi, po povratku sa studija, priredila 1900 godine, mora se zaključiti da je tamo otišla znatno ranije, U Minhenu je još 1891 godine Slovenac Ažbe, po nagovoru nekolicine mlađich slikara đaka, među kojima Vesel i Jakopič, nezadovoljnih >> poukama na akademiji << i >> kojima su školske mjere bile pretjesne za njihova slikarska stremljenja << ,otvorio bio svoju školu. [kola se bila pročula zbog liberalizma svoje nastave i naglo narasla. U vrijeme Nadeždinog dolaska u nju, slavni trio Ažbeovog ateljea u Georgenštrase bili su slovenački slikari Jakopič, Grohar i Jama,oko čijih su se radova s respektom gurali ostali mnogobrojni đaci oba pola i svih mogućih jezika. Vesel, nešto stariji, bio je izišao iz Ažbeove škole. Sa ovim Slovencima Nadežda se sprijateljila
Svojom prvom izložbom u Beogradu, Nadežda je >> s burom i galamom << otpočela svoju slikarsku karijeru u Srbiji. >> Zar poslije rada na akademiji, zar poslije dugog kretanja među radovima i starih i novih majstora Gospođica ne nađe boljih i lepših uzora sebi i svojoj oduševljenoj mladosti no >> impresionističke << radove, to bolesno i trulo shvatanje bolesnih i trulih mozgova? << - glasio je doček u Novoj Iskri . Dalje bi bilo suvišno citirati. Kritičar naziva njene radove jednostavno ono. Razumije se, nije izostao zaključak da će >> ako samo bude malo duže gledala velike radove klasičnih slikarskih škola... << itd. Očigledno saradnik Nove Iskre nije ni slutio da je Nadežda Petrović u Njemačkoj ne samo duže gledala, nego i pažljivo kopirala stare majstore naročito Rubensa i Zurbarana. Kopije su do danas očuvane. One svjedoče o čudnovatoj lakoći s kojom je Nadežda ulazila u tehniku ovih velikih umjetnika i zapanjuju nas time što nam otkrivaju s kakvom je disciplinovanošću umjela da savlada svoju plahu i svojeglavu prirodu i da ostane potčinjena i vijerna uzoru. No ona nije ostala na putu klasičnih slikarskih škola.
Godine 1910 i 1911 Nadežda boravi u Parizu, gdje joj je Meštrović ostavio svoj atelje. Pariz za nju nije bio novost. Ona ga je posjetila više puta prije nego što je osjetila potrebu da se u njemu za duže vremena nastani i da u njemu radi . U njemu se moglo zauvjek ostati, iz njega se moglo pobjeći, ali je njegova vlast bila tolika da se nije moglo biti slikar a da se on mimoiđe .
Tadašnji slikarski Pariz, u kom je posmrtna slava Sezanova bila na vrhuncu, bio je u groznici nesnishodljivih; ezoteričnih traženja i otkrića, nazivanih poznatim imenima. Njima se nije ostvarivao Sezanov san da veže impresionizam za pusenovsku tradiciju i njih se nije ticala publika u škripcu koja tu umjetnost >> ne razumije << , a od koje se ipak očekivalo da shvati i zavoli sve jezike nastajuće nove umjetnosti i sva suprotna tvrđenja na njima rečena. Nadežda, koja je imala smisla za novo i smjelo i koja je nagonski bila okrenuta prema budućnosti, nije mogla ostati ravnodušna prema tom Parizu . Navodi se da je ona >> sudjelovala s Pikasom, Matisom i Marijom Loransen, na jednoj uskoj, jednoj od prvih izložaba fovista << , - što bi odgovaralo njenom konspirativnom karakteru. Ona je pokušala nekako sumorno i da prestavi našoj publici >> taj pokret u današnjoj slikovnoj umjetnosti - >> recherche - na sve strane u svim pravcima << - te >> pravce koje nazvaše : primitiviste, foviste, kubiste, futuriste itd. << Pisala je da >> svi ovi noviji pravci nose u sebi mladost izdravlje << . Umjetniku koji se >> svakog trenutka << pita gdje leži istina >> nauka je pritekla u pomoć i pomogla, da na osnovu fizičkih i matematičkih zakona rješava i umjetničke probleme - kubizam i kubistički principi nove umjetnosti proizvod je ove udvojene tražnje
Kad su 1912 počeli ratovi, mnogobrojne žene Srbije prihvatile su se njege ranjenika po bolnicama. Samo dvije su bile određene od strane Saniteta za ratnu zonu pri Vrhovnoj komandi za vojničku službu. Jedna je bila Nadežda Petrović. Njen predani rad u poljskim bolnicama na ratištima, njena hrabrost i njena najveća žrtva koju je dala na toj dužnosti dobrovoljca ostali su kao naročita, svijetla uspomena .
Vrijeme Balkanskih ratova bilo je ujedno i njena posljednja značajna slikarska žetva. Događaji su nametali teme . Motivi su bili Prizren, Vezirov most, Skoplje, Kosovo Polje . Ratne skice i crteže propali su najvećim djelom u Čačku i Kraljevu, gdje ih je bila ostavila na čuvanje .
Objava rata 1914 nju je zatekla u Italiji . Bila se oporavila od tifusa preležanog u Skoplju za vrijeme epidemije 1913 i vratila odmah u zemlju, opet na dužnost vojne bolničarke, na kojoj je ostala do kraja .
Nadežda Petrović nije doživjela svoju lokalnu slikarsku slavu. Ona je bila i voljena kao drug i cijenjena kao čovjek i poštovana kao borac na svim poljima svoje aktivnosti, osim slikarske. Njena smrt je bila duboko ožaljena u vremenu kad se ginulo neštedice. O njenom slikarstvu međutim, dok je živjela, nije bila napisana koja topla riječ. Kritike su se kretale između grubosti kojima se brutalno negodovalo protiv >> te secesionštine << za koju bi >> lekarski valjalo analisati ukus kojemu se ona dopada << ( 1906 ) i onih učtivih neodređenosti kojima se izbjegava sud kao :
>> Nadežda Petrović nalazi se nesumljivo na putu napredovanja << ( 1907 ) ili
>> Nadežda Petrović ... koja se sa snagom mladosti za koju nema mogućnosti pašti da pobedi sunce << ( 1912 ). Njena Fasada Bogorodične crkve , kad je 1912 bila izložena u Beogradu, ocjenjena je kao >> nemoguća << , kao >> jedna od onih mistifikacija rapena, koji ih uveče iznose uz pariske kejove, pošto se preko dana njima zanimao pariski badaud << . Nadežda nije dokazivala. Godine 1909 ona je mirno i jednostavno napisala: >> Za sve se traži vremena, a za vaspitanje publike malo duže vremena << - a 1912 godine : >> Savremenicima su svagda novatori smješni i ludi, logično je i pojmljivo, jer se oni svojim intelektom, individualnošću sa kojom posmatraju ljude, prirodu i sve njene pojave, izdvajaju iz svoje sredine; oni i jesu tu da unose ispravke sa novim akordima, da iskorenjuju sve ono što nije proizvod duha, kakvog stvaraoca i vaspitača velikih masa << .
|
