Bića iz jezera

Nessie

   Loch Ness se usjekao kao veliki ožiljak od sjevera prema zadapu, gotovo odsjekavši sjevernu Škotsku od ostale Britanjije. Dugačko 30 km, jezero izgleda zastrašujuće. S obale se uzdižu strma brda 600 m uvis. Voda, uvijek tamna i neprozirna, zna se uskovitlati u žestoke oluje. Ima mjesta dubokih 270 do 300 m. Inverness leži na sjevernom kraju, Fort Augustus na južnom, a dvorac Urquhart Castle ističe se kao najveći putokaz na pola puta duž sjeverne obale. Upravo ovdje, na sjevernoj obali jezera, 1933. čudovište je bilo ne samo viđeno, nego i snimljeno.

   Tu fotografiju, koju je smjesta obajvio Dily Record u Glasgowu i londonski Daily Sketch, snimio je Hugh Gray, od 1916. namještenik podružnice British Aluminium Company u Foyersu. Poslije, kad je njegova snimka obišla svijet, Gray je dao pod prisegom izjavu o okolnostima u kojima je snimljena.

   " Poslije 4 sedmice, pošto sam izašao iz crkve, krenuo sam u običajnu šetnju nedaleko od mjeta gdje rijeka Foyers utiče u jezero. Jezero je bilo mirno poput ribnjaka, vrijeme jasno i sunčano. Nedaleko od mjesta gdje sam stajao izronio je iz vode predmet znatnih razmjera. Odmah sam uperio aparat i snimio predmet koji je tada izronio dvije do tri stope nad površinu. Nisam vidio nikakvu glavu, jer su dijelovi za koje mislim da su prednji bili uronjeni, ali ono što je izgledalo kao rep živo se kretalo. "

   Početkom te godine mjesne i nacionalne novine bile su preplavljene izjavama očevidaca. Jednog dana u septembru W. E. Hobbes iz Wroxetera došao je u Halfway House, kafanu u kojoj se služe čaj i kolači, čija je vlasnica Janet Fraser. Čajana je bila prazna, jer su svi gosti otrčali na gornji sprat da bi promatrali čudovište. Zajedno sa pridošlicom cijela je grupa gledala kako se oko pola milje dole na jezeru to stvorenje brćka. Opis čudovišta što su ga dali postao je gotovo standardan; dvije niske grbe i rep kojim je mlatilo i pjenilo vodu, zijolika glava i vrat znatno isturen iznad vode te krupno, sjajno oko kojim kao da se ogledavalo.

   To je bio samo jedan od pedesetak izvještaja očevidaca zbog kojih su novine slale brojne reportere na sjever, da bi prikrile mračne vijesti o nezaposlenosti i krizi koje su inače prevladavale na njihovim stranicama. Gotovo svaki očevidac uočio je trag na vodi u oliku slova V i znatnu brzinu koju je čudovište razvijalo u pokretima, a neki su primijetili i snažan rep. U novembru je A. H. Palmer, koji je čudovište vidio sa samo stotinu jarda udaljenosti, izvjestio je da ima crvena razljapljena usta, promjera jedne stope ili više, i kratke rogove. Svi očevici iz te grupe bili su jednodušni u uvjerenju da je stvor bio krupan i bar 6 m dugačak.

   Opsežan publicitet potaknuo je postojan priljev lovaca na čudovišta na jezero koje otad, u gotovo 50 godina, nikad nije popustio, premda su Nessie i njegovi progonitelji imali i mirna razdublja, poput onog za drugog svjetkog rata i u pedesetim godinama.

   U februaru 1934. nastao je drugi snimak čudovišta iz Loch Nessa. Ovaj je snimio londonski ginekolog, pukovnik Robert Wilson. Taj snimak ni u čemu nije onako neoštar kao drugi snimci čudovišta. Kristalno je jasan i prikazuje nešto nalik na glavu i vrat, isturene visoko iz vode. Krugovi u vodi nagovještavaju da je tek izronilo. Do februara londonski je Dily Mail, koji je objavio " hirurgovu fotografiju ", imao novi snimak čudovišta; ovaj put kao da se vidjela peraja dok je veslao kroz vodu.

   Svijet je, međutim, morao do 1951. čekati na snimak koji je otkrivao karakteristični hrbat o kojem su toliko očevici pričali. Te je grbe naposlijetku uhvatio Lachlan Stuart, radnik zaposlen u šumariji, i to jeftinim fotografskim aparatom. Kako je ispričao, ustao je da pomuze kravu kad je spazio da se na jezeru, ispod njegova brodića, nešto miče. Ščepao je fotografski aparat, doviknuo ženi da dođe i potrčao na obalu, od koje je životinja sada bila udaljena samo 50 jarda. Imala je dugačak vrat, glavu veliku kao ovca i po obliku prilično sličnu. Pljuskala je oko sebe, a 3 izražene grbe strešile su iznad vode oko 4 stope. Stuart je dobio samo jedan snimak, jer mu je zaslon aparata zapinjao, ali je ocijenio da je predmet što su ga on i žena vidjeli bio duži od 15 m. I na tom jednom jedinom snimku svako je bilo zabilježeno nešto veliko i osobito.

   Šta god pokazivala, Stuartova fotografija je vjerovatno nepatvorena; a za neke od snimaka koji su bili objavljeni u cijelom svijetu to se ne može reći. Zoolog dr. Maurice Burton sjeća se da je pregledao mjesto s kojeg je snimljena jedna često objavljena fotografija. Pronašao je spaljene ostatke četri plastičnih vreća, štap da izgleda koa glava čudovišta i nekoliko kamenova svezanih sa jasnocrvenom i bijelom špagom, bačenih u vodu. Kao što je taktično rekao: " Ti su nalazi vodili do određenih zaključaka, od kojih ni jedan nije ni u kakvoj vezi sa dokazom da u Loch Nessu postoji velika, nepoznata životinja. " Don Robinson, vlasnik zoološkog vrta u Yokshieru, uspio e na dan dva zavarati svakoga kad je kraj jezera ostavio tijelo jednog od krupnih tuljana koji mu je uginuo. Neko je drugi ostavio tragove za koje se tvrdilo da su otisci  nogu čudovišta, ali se pokazalo da su učinjeni odljevom traga nilskog konja. Stoga ne iznenađuje šta je težište odgovornosti za dokaz da Nessie postoji sa snimaka premješteno na 2 druga elementa: to su opseg i vjerodostojnost iskaza očevidaca, od kojih su mnogi vidjeli čudovište izbliza, i film koji nije lako krivotvoriti iako ga je jednako teško interpretirati. 

   Šampion među ocevicima je čuvar jezera Loch Ness Alex Campbell, koji je dosad 18 puta susreo čudovište, a jednom mu je ono čak ljuljalo čamac i prestrašilo psa ispod klupe.

   " Najbolji susret " - kaže Campbell - " odigrao se u oktobru 1934. ispred spremišta za čamce. Tog jutra stajao sam na ušću rijeke Hawick i posmatrao trku lososa. Čuo sam šum 2 ribarka broda koji su dolazili kanalom sa zapada. Odjednom se voda uskomešala  baš na ulazu za kanal. Bio sam zapanjen,  triput sam sklopio vjeđe kako bih provjerio da mi se sve to ne priviđa - glava i golemo, zgrbljeno tijelo bili  su savršeno jasni. Po ponašanju stvora odmah sam zano da je preplašen. Glava mu se neprekidno okretala. Uplašila ga je buka sa brodića. Čim sam ugledao brod, a i on ga je tada ugledao, nestao je sa vidika. procijenio sam da mu je trup dugačak najmanje 30 stopa, da su visina glave i vrata 6 stopa iznad razine vode i da mu je koža siva. "

   Alex Campbell se sa čudovištem susretao redoviti, sve do posljednjeg viđenja prije nego što je otišao u penziju. Prošao je Cherry Island, na putu za Inverness, kad ga je ugledao.

    " Ugledao sam samo jedan golemi hrbat, vjerovatno 8 stopa dug i 4 visok. Tada je pojurio  na drugu stranu jezera, bez ikakva kolutnja. Bio sam zaprepašten brzinom.  Odlično sam vidio trup. Nije mijenjao smjer, nego je zadržao tu sjajnu brzinu, ostavljajući za sobom zapanjujuću brazdu visoku oko 3 stope."

   Još 1933, baš uoći Božića Mallcom Irvine je uspio prvi čudovište snimiti filmski, a 1936 još jednu sekvencu. Zatim je Južnoafrikanac G.E. Tayler snimio prvi film u boji, 3 minute hrpta čudovišta usaljenog 200 jarda. A onda je 1960. god. došao najpoznatiji film, koji je snimio Tim Dinsdale. Film je revolucionirao lov na čudovište i, Dinsdaleov život izvrnuo naglavačke. On je odmah napustio svoj stalni posao i idućih 20 god. posvetio potrazi za čudovištem Loch Nessa. Opremio je mali brodić, nazvan Vodeni konjić, na kojem je provodio dane i noći u jalovoj nadi da će se u vidokrugu njegovih kamera pojaviti nepobitan dokaz.

    Sedamdesetih god. Amerikanac dr. Robert H. Rines izveo najbolji, suzdržan napad na Nessin privatni život. Jedne večeri u maju 1971. taj bogati uspješan advokat prvi put je u Urquhart Bayu opazio hrbat i to ga je pokrenulo. Posredstvom svoje Akademije primnljene nauke odlučio je u potrazi iskoristiti svu moć Američkog novca i sve svoje sposobnosti. Iduće godine pojavio se sa podvodnom kamerom Edgerton, i prikopčao je na Raytheon sonar. Ubrzo se isplatilo. U noći sadmog avgusta ekran sonara prikazio je mnoštvo riba, a onda su se odjednom ribe razbježale i pojavio se golem crni obris. Peter Davies, jedan od promatrača u brodiću sa sonarom uputio se da pozove dr. Rinsa koji je bio u drugom čamcu.

   " Ne krijem da je bio prilično čudan osjećaj " - rekao je Davies - " veslati po mraku kao u rogu s asaznanjem da je sam 30 stopa ispod mene krupna životinja. Zastrašujuća je bila već i veličina obrisa."

   Rinesova je ekipa što je brže mogla odletjela natrag u Ameriku s filmom iz kamere koja je bila spojena sa sonarom. Kad se film vratio, razvijen u Kodaka, na njemu je bila znamenita slika plovka. Rines je osjetio da je nadohvat velikom cilju, ali prošle su još 3 godineprije nego što je snimio proslavljene snimke koje su prihvaćene kao dokaz, jednako kao tradicionalana fotografija, da Loch Ness uistinu opsjeda čudovište. Ako ste skeptik onda objasnite ove snimke, slikovite izjave očevidaca, i što je najteže opažanja pomoću sonara.

   Od svih čudovišta na svijetu uvijek se čini da će se Nessie najprije otkriti. Ako ga naposlijetku satjeraju u stupicu, to bi trebalo dati nov podsticaj skupinama optimista što logoruju oko drugih jezera u Škotskoj, Irskoj, Sjevernoj Americi, u namjeri da dokažu kako vodene himere doista imaju ovozemaljsko bjašnjenje.

Rinesova fotografija Nessie urađena sa sonara