Bića iz jezera

Uvod          

   U poslednjem izbrojavanju 21 čovjek vidio je čudovište Champ iz jezera Champlain u Sjevernoj Americi. Čini se da je ono dugačka vrata, zmijolika trupa dugačka do 9m i mrke boje kože. Najslavnije od svih čudovišta, ono iz Loch Nessa, nedavno je registrovalo svog 3000. očevica. Bilo je snimano filmski, fotografirano i traženo sonarima, zastrašilo je ronioce i ljude u čamcima. Druga čudovišta rese jezera u Švedskoj, Irskoj, na Novom Zelandu, Africi i Rusiji.

   Od svih neobjašnjenih pojava našeg vremena čudovišta iz jezera najčešće su viđena i vjerovatno, najviše snimana; većina očevidaca uglavnom su vrlo ugledni i poznati ljudi. Međutim, čudovišta su nam uvijek izmicala, premda su njihova područija kretanja relativno ograničena. Ozbiljni dokazi o njihovom životu utapaju se u moru prevara i smišljenih teorija. Ogopogo, koji se pojavljuje u jezeru Okanagan u zapadnoj Kanadi, dobio je ime po jednom mjuziklu iz dvadesetih godina, u kojem se pjevalo:

Mati mu uholoža

a otac kit

Glava mu malena

i od repa samo nit.

Ogopogo se zvao.

   Međutim, ljudi koji javljaju o susretima s čudovištima najčešće nisu tako vedro raspoloženi. Kad je 1977. godine Erin Neely skijala jezerom Okanagan, navodno je umalo pregazila Ogopogoa. Tako se zaprepastila da je ispustila uže, onesvjestila i gotovo utopila.

   Te iste godine Ogopogo je priredio grdno iznenađenje Lillian Vogelgesang. Dok se igrala na žalu, njezina je devetogodišnja kći odjednom kriknula. " Nisam mogla povjerovati svojim očima " izjavila je Lillian Vogelgesang. - " Viknula sam: To je on, to je on! " Gospođa Vogelgesang je vidjela životinju 15m dugačku, " promjera najmanje 5 stopa ", kako se nedaleko uvija i okreće, očito goneči ribu. Bila je maslinastozelena, " blistave i glatke kože ", s perajama. Oko njezinih grba voda se pjenila i bućkala. " Uistinu me dobro streslo! " - rekla je i izjavila kako misli da su njezini krici preplašili životinju. Dok se životinja udaljavala, svaka je grba ostavljala brazdu i začas je odmaglila do pola jezera. Lillian Vogelgesang se uopšte nije dvoumila u pogledu izvarednih dimenzija životinje, jer ju je mogla uporediti sa dužinom mola u Sarsons Beachu. " da sa mnom nisu bila djeca otrčala bih do kraja mola i sigurno bih dotakla životinju, jer je bila tako blizu. "

   Ni cudovište iz Loch Nessa nije potpuno bezazleno. Jedne noći policajac John Frazer iz Invernessa i lovočuvar Alex Campbell čekali su u zasjedi na jezeru krivolovce kad se voda grdno zatalasala. " Šta je to, zaboga? " - upitao je policajac. - " Nessie " - odgovorio je lovočuvar. Idućih 10 minuta dobro bi se uklopilo u bilo koji ponoćni film strave i užasa. Dok su sjedili nepomično u čamcu posred mračnog jezera - ponoć bijaše prošla, a te noći nije bilo mjesečine - oko njih se nastavljalo bučno pljuskanje i talasanje vode. Premda nije bilo vjetra, njihova se barčica počela njihati i propinjati. Dvije-tri minute činulo se da će se prevrnuti. Potom, kad se sve malo stišalo, začuli su dahtanje - kao da konj sopće nakon trka. Dahtanje se nastavljalo, naizgled vrlo blizu čamcu. Sjedili su kao skamenjeni. Tada se soptanje polagano udaljiloi oni su se ponovo našli okruženi tišinom, u tmini mirnog jezera. " Doplovili smo do obale bez teškoća " - rekao je lovočuvar - " no bili smo se grdno prepali.

   Jezerska čudovišta češće ulijevaju strahopoštovanje nego strah. Otac Matthew Burke pecao je, zajedno sa dvojicom sveštenika na Lough Ree u Irskoj za jedne od najmirnijih večeri u martu 1960. godine: " Odjednom, gle! " - ispričao je. - " Na površini se pojavila ta stvar, nekoliko grba i jedna glava. Bio sam i na jezerima i na rijekama i vidio sve uobičajne stvari u Irskoj, ali ovo nisam mogao svrstati ni u šta. Bojim se da sam tada rekao glupost. Rekao sam: Hajde, odveslajmo bliže. Kad smo to u nekoliko zaveslaja uradili, zaronilo je i sjećam se da sam se strašno zaprepastio, jer sam pomislio da je zauvijek nestalo. Ali, gle čuda, ponovo je izronilo i ostalo na površini, mislim, 5 minuta. Nas smo trojica zurili čudu. Na kraju je zaronilo i više da nismo vidjeli. "

   Čini se da je još strašnije sresti se sa čudovištem u vodi lice u lice. Dva ronioca iz New Yorka, Fred Shanafelt i Morris Lucia, izvjestili su da su ronili na jezeru Champlain, tragajući za potonulim turističkim brodom u zaljevu Maquam, kad je Lucia dao znak Shanafeltu. " Po njegovom ponašanju znao sam da nam prijeti neka opasnost " - pričao je poslije Shanafelt. - " Izronio sam desetak stopa od obale i ogledao se da vidim šta je Morrisa tako preplašilo. Ugledao sam tu stvar! ". Ronioci su procijenili da je čudovište bilo dugačko najmanje 12m. Glava mu je bila kao u konja i siva poput gljive, a na kraju se izdignula 2,5 m iznad vode. Lucia je rekao: " Nije nam ni pokušao nanjeti kakvo zlo. Jednom je nakrivio glavu, kao da je radoznao šta smo. Mislim da smo mogli mirno ponovo zaroniti, a da se nismo trebali bojati da ćemo nastradati. Dakako, ne bih to bio uradio ni za milion dolara. "

   Možda zato što postoji toliko očevidaca i takvo obilje snimaka i izazovmog dokaznog materijala, jezerska čudovišta i njihove prisrtalice dobijaju najkraće moguće ocjene od svjetskih konvecionalnih naučnika .Dr Denys Tucker navukao je na sebe negodovanje Prirodoslovnog muzeja u Londonu zbog toga što gubi vrijeme na fenomen Loch Ness.

   Uprkos svemu, uglrdni prirodoslovci, zoolozi i znanstveni istraživači bili su dostatno uvjereni snagom dokaza da se izlože opasnosti akademske poruge i preporuče bar daljnje ispitivanje. Pišući u uglednom britanskom naučnom časopisu Nature , proslavljeni britanski naučnik Sir Peter Scott, dao je čudovištu Loch Nessa znastveno ime: Nessiteras rhoumbopteryx. " Oni koji su godinama radili na tome da indetificiraju Nessie " - rekao je - " prikupili su čvrste dokaze. Sada, kad se čini skoro vjerovatnost da će se njihovo postojanje potvrditi, imenovanje vrste usmjetiće veću pažnju na daljnja proučavanja koja sa vremenom moraju dovesti do podrobnijeg poznavanja anatomije, bilogije i istorije razvoja te životinje."

Ogopogo

Jezero Okanagan, Sjeverna America