Helios
Helios je sin titana Hiperona i Tee. On je takođe i brat nježne boginje mjeseca Selene i ružičastoprste Eos, boginje zore. Nakon što sa neba nestane boginja noći Njukta u svojim kolima i Selena se spusti sa horizonta, pojavljuje se vijesnica zore Eosforos, jutarnja zvijezda. Zatim se pojavljuje i zora Eos otvarajući vrata kroz koja će uskoro izaći svijetli bog sunca, Helios.
Helios izlazi na nebo sa obala Okeana na zlatnim kolima što ih je iskovao Hefest, u koja su upregnuta četiri krilata konja. Kada vide boga Sunca, zvijezda jedna po jedna biježe sa neba u zagrljaj noći. Heliosova kola se penju sve više. Sa blistavim vijencem na glavi i u zlatnoj odjeći, on ide nebom i lije svoje žitotvorne zrake na Zemlju, dajući joj svjetlost, toplotu i život.
Završivši svoj dnevni put, Helios se spušta u svijetle vode Okeana. Tamo ga čeka njegov zlatni čun, kojim se vraća na istok, gdje se nalazi njegov čudesni dvorac. Noću se u njemu odmara svijetli bog Helios, da bi u se spremio za naporan put koji ga sutra očekuje...
Samo je jednom narušen uspostavljeni poredak; samo jednom svijetli Helios nije svojim kolima prešao nebeski put. To se desilo ovako:
Bog Helios imao je sina sa Okeanidom Klimenom, koji se zvao Faeton. Jednom prilikom njegov rođak Epit, sin gromovnika Zevsa, mu se naruga, rekavši da je on obični smrtnik, a ne sin velikog boga Sunca. Povrijeđen i gnjevan, Faeton je otrčao majci i požalio joj se na uvrijedu. Majka mu se zakle svijetlim Heliosom da je on njegov sin i pokaza mu put do očeva dvora. Mladić je otišao u dvor i našao Heliosa gdje se odmara. Bog je morao skinuti svoj vijenac sa glave, jer nijedno biće nije moglo podnijeti sjaj koji je poticao od tog vijenca. Faeton se i njemu požalio na uvrijedu koju mu je nanio rođak Epit. Da bi ga razuvjerio, Helios se zakle vodama svete rijeke Stiksa da će mu ispuniti bilo koju želju. Faeton poželi da umjesto oca proveze sunčeva kola po nebu. Helios se uplaši- to što je njegov sin tražio nije mogao učiniti niko od bogova sem njega, a kamoli običan smrtnik. No, pošto se zakleo svetim vodama Stiksa, morao je da mu ispuni molbu.
Helios je dao poslednja upustva svom sinu, i tužno ga prepustio njegovoj sudbini.
Faeton brzoskoči na očeva kola i dohvati uzde. Konji udaraju kopitama, iz nozdrva im kulja plamen, lako povlače kola i kroz oblake brzo jure naprijed strmim putem ka nebu. Evo, oni napuštaju stalni Heliosov put i jure bez cilja- a Faeton ne zna put i nema snage da upravlja kolima. On već žali što je molio oca za dozvolu da upravlja kolima. Kola prolaze pored čudovišnog škorpiona na nebu i nesrećni mladić opazi kako mu prijeti smrtonosnom žaokom, te ispusti uzde. Osjetivši potpunu slobodu, konji se penju čas do samih zvijedda, čas se spuštaju skoro do same zemlje. Plamen kola zahvati Zemlju. Nestaju veliki gradovi, gore svete planine, rijeke ključaju. Nimfe obuzete strahom biježe u pećine. Zemlja puca, i svjetlost prodire u mračno Hadovo carstvo. Tada velika boginja Geja upućuje molbu gromovniku da je spase prije nego što se sve vrati u prvobitni Haos. Zevs uslišava molbu boginje Zemlje i baci svoju munju i razbi kola. Heliosovi konji se razbježaše po zvjezdanom nebu, a Faeton sa upaljenim kovrdžama na glavi pade u rijeku Eridan. Njegovo tijelo pronađoše nimfe i pokopaše, a njegov otac od tuge sakri svoje lice i čitav dan se ne pojavljivaše na nebu. Samo je vatra požara osvjetljavala Zemlju.
|
|
|
|
|
|