 |
|
 |
|
 |
|
|
|
|
B I O G R F I J A
Aleksa Šantic je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Roden je 1868. godine u Mostaru , gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veci dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Corovica. Živio je u trgovackoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovacke škole u Trstu i Ljubljani vraca se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmedu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesnicke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesnickom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilic i Jovan Jovanovic-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najvecu pjesnicku zrelost Šantic dostiže izmedu 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šanticeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmedu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napacenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaceg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantic pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tudi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantic naglašava patnju i muceništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okicene derdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogoden da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantic napisao. U ljubavnim pjesmama najcešci motiv je cežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa cežnja najcešce prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantic je bio je jedan od osnivaca kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevackog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Corovicem, Jovanom Ducicem, Osmanom Ðikicem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara
1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljecive bolesti, tuberkuloze.
Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se
nadovezuju na Šanticevu pjesmu "Emina" :
