K R I T I K A

Ono sto Šantica odlikuje od starijih i obicnih patriotskih pesnika naših, je to što je njegov patriotizam na realnome osnovu i pozitivne sadržine, što on ne voli narod-naciju kao jednu apstrakciju, vec narod-puk, žive ljude, seljaka.
Jedino se još njegove (Šanticeve) rodoljubive pesme citaju.
Ono najbollje što je on dao je zbilja izvorno, njegovo do maksimuma, bogato na Citavoj skali osecanja. Jer, Šantic nije intelektualan i dubok; njegove su pesme najcešce mali detalji, male lirske teme, svakodnevne, bez trunke bizarnosti. Pogotovu tamo gde se potpuno oslobadaju tragovi romantizma, gde je svaki balast bivao odbacen.
Zato cesto u oblasti "intimne" lirike - iako svaka rec za sebe ima starinski zvuk i svako osjecanje ostavlja utisak necega bezbroj puta dozivljenog i banalnog - pesma u cjelini se osjeca kao novo, originalno treperenje. Takvo je "Pretpraznicko vece" sa majcinim radom i pogledom, ocevom pesmom, susedovom pricom i decijim uzbudenjem.
Osjecanje u ovom stihovima zato nije umjetnicko, što nije jako. I zato što nije dosta jako, ono ne nosi svoj oblik vec samo sobom, ono oblik pozajmljuje, dobiva ga u školi literarne kritike i teorije, u školi kod drugih pesnika.
Izvjesno je: to je drugaciji, razumniji, stvarniji, iskreniji, dublji i bolji patriotizam no što je onaj prazni verbalizam, sva ona emfaza i retorika, sa kojom smo se navikli sretati u bezbrojnim patriorskim pjesmama našim.
To je poezija gdje covjek osjeca ne samo da je on dio zemlje i naroda vec da su i zemlja i narod djelom njegove široke duše, prava, iskrena lirika ...
Jednostavnos izraza Šanticve pesme ne odiše samo jednostavnošcu nadahnjuca sadržine vec i nesposobnošcu snažnih osjecanja da nadu kitnjastiju formu.