	Aleksa Šantić
Biografija Knjizevni rad Izbor - pjesme za djecu Galerija Kviz	Stvarao je na prijelazu vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje u kontroverznim vremenima s kraja 19. i početka 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je i vrijeme burnih društvenih promjena u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, s tim da samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage promatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života. Svo ovo pjesničko iskustvo bazirano je na vjerodostojnom iskusutvu u pravom životu Mostara s prijelaza vijeka. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog doseljeničkog fotografa, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje strogo pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu. Druga pjesnička tema velikog Šantića imala je rodoljubivi karakter, a crpila je snagu iz bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao, tako da je njegova muza vječito bila na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (Bošnjaci u pjesmi "Ostajte ovdje" , te "Hljeb" ). Šantić pri tom naglašava i patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u historijskoj sudbini svoga naroda ("Mi znamo sudbu" ). Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.

Aleksa Šantić

Stvarao je na prijelazu vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje u kontroverznim vremenima s kraja 19. i početka 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je i vrijeme burnih društvenih promjena u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, s tim da samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage promatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života. Svo ovo pjesničko iskustvo bazirano je na vjerodostojnom iskusutvu u pravom životu Mostara s prijelaza vijeka. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog doseljeničkog fotografa, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje strogo pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu. Druga pjesnička tema velikog Šantića imala je rodoljubivi karakter, a crpila je snagu iz bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao, tako da je njegova muza vječito bila na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (Bošnjaci u pjesmi "Ostajte ovdje" , te "Hljeb" ). Šantić pri tom naglašava i patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u historijskoj sudbini svoga naroda ("Mi znamo sudbu" ). Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.