Šest sati izjutra...Vika iz dnevnog boravka prekinula je prijatan san i
izvukla bolan izraz na njenom licu - otac ponovo bjesni zbog neispeglane
košulje.Okrenula se na drugu
stranu, pokrivši se jorganom po glavi.Ova nesnosna jutara koja se
ponavljaju kao po utvrđenom rasporedu, činila su učmalu
svakodnevnicu još nepodnošljivijom.Činilo joj se da ovom, suviše
stvarnom paklu, nema kraja.Žalila je za otjeranim snom - to je bio jedini
mogući bijeg.Dan prolazi tako očekivano - jutarnja kafa i pola
kutije cigara, čisto da je razbude;vika oko tri sata poslije podne -
sve neprijatnosti kojesu doživjeli taj dan na poslu, roditelji istresaju
na nju, prigovarajući joj zbog njenog umrtvljenog života i rješenosti
da ništa ne uradi po tompitanju...Izlazi iz kuće, iznervirana što
tim očekivanim, svakodnevnim neprijatnostima pridaje toliki značaj.Danas
mora nešto da uradi, da napravi nekakav preokret; na bolje ili gore, to
je sad svejedno. |
Deset sati, veče i pripreme za izlazak, sa uobičajenim ljudima,
na uobičajena mjesta...Poslednji pogled u ogledalo - ne može da
vjeruje u šta joj se život pretvorio - samo istrošeni krug bez mogućnosti
bez mogućnosti da se zaustavi. |
Diskote ka! hrpa ljudi,
koji se udaraju laktovima i gaze, pokušavajući da plešu.Pogledom
traži konobara, tekila bi joj tako dobro došla.
Poslije nekog vremena prešla je za šank, redajući prazne čaše
i korice limuna ispred sebe.Još samo jedna, i još jedna, i još
jedna...nesvjest.Pala je sa stolice, udarivši tupo glavom o pod -
organizam nije mogao prihvatiti toliku količinu alkohola.Zatečeni,
polupijani ljudi oko nje u prvom trenutku su je zagledali, dvoumeći
se da li da joj priđu ili ostanu tako stojeći i iščuđavajući
se - čisti ljudski strah.Poslije početne zbunjenosti, pozvali su
hitnu pomoć.Gospoda u bijelom iznijeli su njeno polumrtvo tijelo,
ostavivši začuđenu gomilumpoluotvorenih usta, u čijim se
umovima već rađala priča o "incidentu" koju
će sutra, kad se otrijezne, širiti gradom - naravno, svako će,
neizostavno, dodati neki svoj "ugao viđenja" -
prokleta, uobražena gomila. |
U bolnici su joj isisali alkohol iz tijela, oživljavajući je protiv
njene volje - nije bila u stanju da im kaže
da je ostave na miru da umre.Poslije neka četiri sata probudila se sa
osjećajem praznime u utrobi i mučnog, teškog bola u
glavi.Zatvorenih očiju, prizivala je smrt, koja joj je, prosto,
iskliznula iz ruku.Uplašila se pomisli da ju je otjerala na duže
vrijeme, i da neće moći da je opet pridobije da radi za njenu
"stvar" - konačni bijeg.Sjetila se priče koju je
negdje čula - ako nešto dovoljno jako želiš, postoji velika mogućnost
da ti se to i ostvari.Zaspala je sa nevjerovatnom željom da
umre. |
Sandra Kukić |