Ticijan

Tiziano Vecelli ili Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, kraj Belluna (Veneto), 1490. - Venecija, 27. kolovoza, 1576.), bio je vođa škole venecijanske renesanse u 16. stoljeću. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vješt u portretima kao u pejzažima (dva motiva koja su ga proslavila), mitološkim i vjerskim temama. Najvažniji i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz Renesanse u Barok.
Nitko nije siguran o datumu njegova rođenja iako je on sam tvrdio, u svom pismu španjolskom kralju Filipu II. da je to bilo 1477., no to nije potvrđeno.[1] Bio je najstariji od četvero braće, sinova Gregorija Vecellija, priznatog savjetnika i vojnika, i majke Lucije. Otac mu je bio zapovjednik dvorca Pieve di Cadore u službi Mletačke Republike. U dobi od deset godina poslali su ga stricu u Veneciju da se obuči za slikara. Osrednji slikar Sebastian Zuccato smjestio ga je u radionicu staroga Bellinija, odakle se premjestio u radionicu njegova sina Giovannija.[2] S njim su naukovali: Giovanni Palma da Serinalta, Lorenzo Lotto, Sebastiano del Piombo, i Giorgio da Castelfranco, bolje znan kao Giorgione.
Tizian se pridružuje Giorgioneu kao asistent, ali mnogi suvremenici smatraju da je njegov rad upečatljiviji, što je dovelo do svojevrsnog rivalstva između njih dvojice. Njegovo najranije poznato djelo Ecce Homo u školi sv. Roka dugo se smatralo Giorgioneovim djelom. Ista stvar se događa s više slika s temom Svetih razgovora (sacra conversazione).
Godine 1512. Tizian se iz Padove vraća u Veneciju gdje 1513. stječe majstorski naslov La Sanseria (ili Senseria) koji se davao samo slavnim umjetnicima. Iste godine postaje upravitelj dovršenja nedovršenih slika Giovannija Bellinija u velikoj vijećnici duždeve palače i otvara atelje na Canalu Grande. Njegovo imenovanje mu je donosilo dobrih 20 dukata i imao je izvjesne porezne olakšice sve dok je slikao portrete svih duždeva koji su uslijedili po unaprijed utvrđenoj cijeni od 8 dukata po slici (uradio je pet takvih portreta za svog života).
Giorgione je preminuo 1510., a ostarjeli Bellini 1516., ostavljajući Tiziana kao vodećeg i neprikosnovenog slikara venecijanske škole. Dobivši titulu državnog slikara Mletačke republike, šezdeset godina je uživao taj status.Godine 1525., nakon neurednog života, oženio je Ceciliju i ozakonio svoju djecu s njom (poznati su Pomponio i Orazio). Nakon smrti svoje žene u kolovozu 1530. se seli u Bin Grande (otmjeno predgrađe) i dovodi svoju sestru Orsu da se brine za domaćinstvo.
Nakon što je 1532. naslikao Karla V. u Bologni, proglašen je grofom i vitezom zlatne mamuze. Na njegovu veliku čast, i njegova djeca su proglašena plemićima.
Nezadovoljna njegovim angažmanom izvan Venecije, mletačka vlada je otpustila Tiziana 1538., da bi ga ponovno angažirali da naslika bitku Cadore, koja je nestala u požaru 1577. g. kada su izgorile sve slike u duždevoj palači. U to vrijeme smatran je ravan Rafaelu, Michelangelu, a kasnije i Rubensu. God. 1540. primio je mirovinu D'Avalosa, markiza del Vasta, i godišnju plaću od 200 kruna (koja je uskoro udvostručena) od Karla V. koje je štedio u Milanskoj blagajni. Tizian je bio dovoljno bogat da skrbi za grad Cadore, gdje je bio darežljiv i utjecajan, ali i da kupi vilu na susjednom brdu Manza, s kojega je promatrao pejzaž za svoje slike.[3]
Posljednjih dvadeset pet godina svog života (1550.-1576.) radio je za Filipa II. i postao opsjednut portretist (samokritičan, neke slike nikada nisu ugledale svjetlo dana iako im se desetljećima vraćao i dorađivao ih). U to vrijeme dovršavao je mnoga djela svojih učenika, te tako zakomplicirao autorizaciju slika koje su više puta kopirane još za njegova života.
Primao je narudžbe sve do svoje smrti. Za svoje počivalište odabrao je kapelu Raspela u franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u kojoj je besplatno radio svoje posljednje djelo - Oplakivanje Krista, danas u Gallerie dell'Accademia u Veneciji, na kojoj je naslikao sebe i svog sina Orazia ispred Krista, ali nije ju dovršio (dovršio je njegov učenik Palma Mlađi.
Bio je veoma slavan i star kada je bubonska kuga poharala Veneciju i odnijela i njegov život. Preminuo je 27. kolovoza 1576. Bio je jedina žrtva kuge koja je dobila crkveni pogreb na mjestu koje je sam odabrao, te leži blizu svoje slike - Madonna di Ca' Pesaro. Neposredno nakon njegove smrti preminuo je i njegov sin, i slikarski asistent, Orazio, od iste epidemije. Njegove bogate vile opljačkane su za vrijeme pošasti. U 19. st. Austrijski vladari Venecijom naručili su veliki nadgrobni spomenik koji je napravio slavni kipar Antonio Canova.