Aristotel

Aristotel je prvo bio Platonov učenik, zatim saradnik, predavač i blistavi sagovornik. Platon ga je izuzetno uvažavao, pa kada bi Aristotel izostao zbog posjete zavičaju, on je navodno govorio: "Nema nusa (uma), nema razgovora!". Aristotel je poštovao učitelja, ali nije sa njim bio ushićen kao Platon sa Sokratom. Aristotel je izjavljivao kako mu je drag Platon, ali da mu je istina još draža. Zato je sujetni učitelj, već slavnog Aristotela, nazvao nezahvalnim ždrijebetom koje udara kopitom majku pošto je svu snagu iz nje posisalo.

Platon je smatrao da je običan, svakodnevan život manje vrijedan i iluzoran. Želio je dokučiti ono vječno i nepromjenjivo među svim promjenama koje su prisutne u svemu (Heraklit – panta rei). Ideje su, smatrao je Platon, jedino što stvarno postoji. One su poput savršenih ili vječnih uzoraka prema kojima je preslikano sve što vidimo oko sebe. Ideje nisu tjelesne, a kopije jesu. Stoga je "netjelesno" zbiljsko, a tjelesno "nezbiljsko".
Aristotel želi pokazati da je to pogrešno. Želi nadvladati platonovski dualizam između ideje i stvarnog predmeta. Želi pokazati da bit stvari leži unutar njih samih. Promjena je zbiljsko svojstvo zbiljskih stvari. Zbiljske stvari, poput stabala i koza npr., jesu temeljne i jedine stvari koje potpuno postoje. Doduše, pojedinačne stvari nisu vječne ali je vječan i nepromjenjiv sam oblik stvari. (Npr. konkretan stol je nastao i nestat će jednog dana, ali ideja stola ne.)
Ideja je samo pojam kojega stvaramo u svojoj glavi nakon što vidimo jednu ili više istih stvari a nalazi se i u stvarima. Stvar i oblik stvari (materija i forma) su nerazdvojivi. U konkretnom predmetu su zajedno. Ne možemo imati čistu materiju (nešto što ne bi imalo nikakvu formu, oblik).
Razvoj, promjena je nužna jer se tako u materiju "utiskuje" forma i dobiva se konkretno biće – supstancija. Pri toj promjeni na djelu su četiri uzroka:
1. materijalni uzrok koji omogućuje izradu nekih a ne svih stvari: cigle, kamenje za gradnju kuće, ceste
2. formalni uzrok: plan, nacrt kuće
3. djelatni uzrok: radnici, graditelji
4. svršni uzrok: svrha kuće, npr. zaštita od nevremena
Razvoj je "kriv" što je svijet slojevit: od čiste materije – najniži sloj (u kojoj su sva bića samo kao mogućnosti, potencijalnosti), pa do čiste forme koja mora biti ono najviše (čista aktuelnost), božanstvo. Aristotel dovodi u vezu formu i mišljenje,  njegov Bog je čisti duh koji misli samoga sebe i ne zanima se za svijet. Svijetu koji je u trajnoj promjeni treba kretanje. Pokretački poticaj ne može ići u beskonačno, mora postojati Prvi pokretač koji je sam nepokrenut, a to je za Aristotela Bog. Budući da je on sam nepokretan,  svijet nije pokrenut djelatnošću Boga, nego "žudnjom" materije za njim kao čistom formom.
Ukratko:
Na najnižoj i najnesavršenijoj razini egzistencija je samo materija, kaotičan i bezobličan izvor potencijalnosti. Na najvišoj je Najviše biće ili Najviši uzrok, koji je savršen, ne sadrži u sebi nikakvu potencijalnost, nikakvu materiju i stoga je potpuno "aktualan", tj. stvaran.
Mi i stvari ovoga svijeta nalazimo se na tom kontinuumu. Mi predstavljamo razne kombinacije potencijalnog i aktualnog.

Empirizam: osnova nauke
Platon je svijet objašnjavao dualistički: postoje dva carstva, jedno je "zbiljskije" od drugog. Po Platonu bi broj stvari bio barem podvostručen (ideje + sjene).
Aristotel pokazuje da nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima. Sve misli i ideje dolaze u našu svijest posredstvom onog što vidimo i čujemo. Posredstvom razuma koji ima sposobnost sređivanja svim dojmova iz osjetilnog svijeta, sređujemo ih u različite skupine (vrste) i razrede. Tako nastaju pojmovi: klupa, stolica,... – namještaj; soba, namještaj, učenik, učenik, učenica, učenica, nastavnik – školski razred; mramor, kamen, željezo – kuća; ruke, noge, korpus, glava, razum – čovjek...
Za čovjeka je razum najvažnija oznaka. On je u početku, prije negoli išta osjetimo (vidimo, čujemo, osjetimo, dodirnemo...), potpuno prazan. Čovjek nema urođenih ideja.
To je začetak filozofske tradicije empirizma.